TRST JE NAŠ
Svaki put, kad ujutro ustanem, kad oblačim farmerke na kojima je onaj znak Levis i oni upregnuti konji koji vuku svak na svoju stranu, da rastrgnu pomenute farmerke, mene ugrije neka toplina oko srca. Pitate se zašto? Ma duga priča koju ću rado podijeliti sa vama. Šezdeset i tri su mi godine. U mom ormaru imam dva tri odjela, vrhunskih marki, koje po kazni oblačim na nekim svadbama i nekim drugim prigodnim prilikama, pa i žalosnim, ali zato u drugom djelu ormara imam naslaganih, godinama skupljanih desetak farmerki i to samo triju vrsta, Levis, Lee, Wrangler i jako sam ponosan na tu moju kolekciju. Sve kupljene u Njemačkoj, sve orginalne, nema laži, nema prevare. U džinsu se osjećam najkomotnije i 99 odsto mog života sam proveo u njemu. Nije najudobniji, neki su toliko uz nogu uski, neki stežu u pasu da ne mogu disati, ali ja to volim. Vjerujem da su trenerke, koje današnja omladina nosi u svakoj prilici, i na poslu i na zabavama, što je meni totalno degutantno, puno komotnije. Ja, da ih uopšte nosim, bih se osjećao kao neki Sandžo, koji ljeti hoda ulicom u trenerci, a gore u bijeloj potkošulji i ponosno pokazuje svoje nabildane bicepse. A pun pogodak je ako je ošišan na ćelavo a ima k tome i onaj bivolji vrat. Ma ubio se za izbacivača pred kakvom diskotekom. E te sam likove uvijek iz dubine duše prezirao. Danas vidim i dosta političara koji se tako nose.
Dok je ono lijepi Bog hodao Balkanom, u onom našem nikad zaboravljenom socijalizmu, imati pravi Levis je bilo pravo bogatstvo. Ali svako se trudio da ga ima, pa šta košta da košta. Prije Levisa , kod nas sedamdesetih godina, ono kad se počelo ići u Trst, Super Rifle su možda bile i popularnije u mojoj raji, a onda vjerovatno nismo ni znali šta je Levis i koliko kotira u svijetu džinsa. Super Rifle su bile te koje su se nosile dok ne izgube svoju plavu boju, dok ne izblijede toliko da su više bile bijele, nego plave. Pošto je to texas platno za Rifle bilo sumnjivog kvaliteta, made in Ponto Rosso, rijetko koji nosilac tog džinsa je dočekao da toliko izblijede, jer su pucale na mjestima gdje se nisu mogle okrpiti.
Ne znam da li bi iko u ono vrijeme nosio poderane farmerke, kao što je to danas hit. Bili smo tada siromašno društvo, možda veoma siromašno društvo, ali hodati u poderanim, pa čak i neprimjetno okrpljenim farmerkama je odavalo baš najnižu ljestvicu koliko tolikog položaja u društvo.To što je danas u svijetu postalo jako šik nositi poderane farmerke (takve namjerno poderane se i prodaju i to kao nove i po paprenoj cijeni), za mene je pozitivno, jer se eto time pokušava izjednačiti socijalni status medju ljudima, jer , neki ih kupuju nove poderane, a drugi nosaju svoje stare, sve dok se ne raspadnu, jer nemaju para da kupe nove. Nekako sam patrijahalno odgojen, pa mislim da ne bih mogao nositi ili kupiti nove, namjerno poderane farmerke, svejedno je li to trenutni hit ili nije.
Kako rekoh, po farmerke se početkom sedamdesetih, išlo u Trst. Gdje je to popustilo i kako je to popustilo, da ljudi iz SFRJ, radnici, trudbenici odjednom mogli ići na truli, dekadentni zapad, da ostavljaju teško zaradjeni novac, ja ne znam. Samo znam da je Trst postao glavni trgovački centar za sve narode bivše nam zemlje. U Trstu se oblačiti je bila prestižna stvar. Moja kuća, kuće moje rodbine, kuće mojih komšija su vremenom počele ličiti jedna drugoj, ko jaje jajetu. Na svakom televizoru se šepurila venecijanska gondola, koja se mogla uključiti na struju, gdje bi minijaturne sijalice mjenjale boje. Naravno, niko ih nije uključivao u struju, ali eto moglo se i to, da se nevjernim Tomama pokaže napredna tehnologija zapada. Svaka vitrina tada u mom kraju liči jedna na drugu. U Trstu su se kupovale garniture tanjira išarani fantastičnim prizorima iz Kine, najkičastije kopije kineskog porculana, gdje je sve bilo uokvireno zlatnom bojom. Pored tih garnitura porculana, iz kojih se nikad nije jelo, jer je služilo samo za pokazivanje statusa, tu su bile i kafene garniture. U Italiji se iz tih šoljica, takodje išaranih kineskim motivima pio čaj, kod nas se za važne goste iz njih servirala i pila turska ili bosanska kafa. U mom kraju se čaj pio kad si bolestan, nana , šipurak, ili kamilica, to su ti čajevi, manje više ubrani prirodnim putem i tako osušeni. Na te današnje kesice sa čajem, ćemo dugo čekati. E taj prirodni čaj se pio iz onih bezličnih porculanskih šolja, a iz ovih za tu svrhu, namjenjenih talijanskih šoljica se, eto pila turska kafa. Napominjem, ali samo za posebne goste i u posebnim trenucima. Inače su i one stajale u izlogu vitrine, da im se posjetitelji dive. Kod nas u staklenom izlogu vitrine, gdje još živi moja majka, na Ciglanama, još uvjek su tu te šoljice, svjedoci svog vremena. I prije bi se moja majka mene svog najstarijeg sina odrekla, nego tih šoljica. U Sarajevu su se svi ljudi tada isto oblačili. Isti džemperi, iste jakne, isti džins. O cipelama da ne govorim. I sve iz Trsta, da ne bude zabune. Trst je postao naša poveznica sa svijetom. I sam taj grad se tome prilagodio. Da je ostao onaj hladni arogantni grad , kojih na zapadu ima koliko hoćeš, niko iz naše zemlje ne bi ni kročio u njega. Pričajte vi sad šta hoćete, niko tada nije išao u Rim, Firencu, Ravenu, Pizu, Milano, Veneciju, tj da vidi svjetsko kulturno blago italijanske renesansne, gotiče, romanske umjetnosti. Svi su išli u Trst, koji su Talijani , mudri i promućurni , prilagodili našoj kupovnoj moći. Nije bilo tada ni grada, ni mjesta u svijetu gdje se moglo plaćati jugoslovenskim dinarima, osim u Trstu. A u tom gradu se sve, od WC , do pekare, robne kuće , sve se moglo platiti našim parama.
Snalažljiv smo mi i žilav narod. Kad je neko prvi otišao u Trst, brzo je tu priču proširio, dodao po običaju i što jeste i što nije. A onda se počelo samo o tome pričati. Prvo oni najhrabriji, a potom široke narodne mase su počele doslovno hrliti u Trst. Da bi se taj poduhvat isplatio, tj da bi obukao sebe i svoje najbliže, moralo se kupiti nešto i za prodati. I naravno, nije se stalo na tome. Od toga se počeo praviti biznis. Baviti se švercom, kako se taj obrt poslije nazvao, je počeo bivati unosan posao. Bilo je potrebno investirati samo u prvo putovanje, poslije bi se to pročulo i svi oni koji nisu imali hrabrosti , niti tog prvobitnog kapitala da se upute u tu rabotu su znali gdje i kod koga mogu kupiti svježu robu iz Trsta. Oni koji su se počeli baviti tim biznisom su formirali cijenu, po nekom nepisanom pravilu i nije bilo nikakve razlike u cijeni farmerica, svejedno kod koga. Uglavnom je tu bila u pitanju dupla zarada. Mogli su oni trgovci u Trstu spuštati ili dizati cijenu prema zakonu slobodne trgovine i zakona ponude i potražnje, šverceri u nas su svi imali zajedničku cijenu a da se nigdje o tome nisu dogovarali.
U Sarajevu se ta roba prodavala na ulici, u haustorima. Tačno se znalo gdje su ti punktovi , gdje su šverceri ordinirali. Najviše ih je bilo u Vase Miskina, preko puta Jugotona. Nije se tu imalo gdje probati, nego se išlo naslijepo, prema brojevima. Ako bi kupovao levis farmerke, jedno su bili brojevi napisani, tj američki brojevi i to npr 32×30 ili italijanski 46. Obično su odlučujući bili talijanski brojevi, jer su farmerke bile šivane, dal u Trstu, Udinama ili Gorici a na njih lijepljena etiketa levis, ali su brojevi bili standardni, italijanski. Znam da je tu levis odnosno Levi Strauss zloupotrebljen. Radi se o fuš robi, čija je cijena u Trstu, na Ponto Rosso bila dvostruko jeftinija nego neke original američke levisice. I baš kad mi sve povjerujete, kažem da tih orginala levisica nema više nigdje na svijetu. Godine 2 000-te sam bio u San Francisku, gdje su prve farmerke pod tim imenom i proizvedene. Slučajno sam nabasao na robnu kuću levis. Zgradurina sa petnestak spratova. Tu od levisa imaš od cipela, čarapa, džinsa svakojakog , do gaća i kravata, sve pod istom firmom. Tražeći farmerke levis sa zemljom proizvodjača, made in USA, proveo sam čitav dan. Bio sam spreman platiti, svejedno koju cijenu. Proizvod sa znakom, made in USA ili EU nisam našao. A tako šarolikih zemalja, kao Maroko, Egipat, Pakistan , Vijetnam. Sve to sam našao.Poslovna politika levisa je najvjerovatnije , jeftina radna snaga, kao i mnogih drugih brendiranih firmi.
U mojoj familiji je moja tetka bila prva i najhrabrija koja je za nas otkrila čari Trsta. Potom moja strina, a onda i moja majka su se uputile njenim putem. Nekad sve tri zajedno, nekad odvojeno, ali sve više su se upuštale u tu avanturu. Vremenom se na meni počeo levis šepuriti, jakne vjetnamke ili one duže zvane tankerice, bijele rolke i crni kožnjaci,(imitacija naravno, čist skaj), sve dok stvarno nisam bio top obučen u farmerke swinger, a namirisan šišarkom, mirisom svih mirisa tog vremena. Da bih ja tako izgledao, a i moja sestra dvije godine mladja od mene, moralo se puno toga prodati od kupljene robe, naći mušterije, a pri tom da ostane nešto para za sledeći trip. Naš fater familiaris je bio trudbenik u Famosu, svaki mjesec je davao sav novac mojoj majci da nas namiri. Kupovala se fasunga, nekad i na teku, kod Zdravka u radnji. I uvjek je bilo, što kaže Djoka, taman toliko, kolko treba. Ostalo je moja majka , preko Trsta uspjevala da nam ono više namiri.
Bio sam već podobro učenik gimnazije, napunio sam bio 18 godina da mogu pasoš izvaditi, kad mi majka predloži da njoj olakšam sve to i da krenem sa njom u Trst. Oduševljen naravno, jedva sam čekao taj put i to se desilo u novembru 1976. Prethodila je priprema. Zvrkovi pita se pekli, pečena piletina, domaći hljeb, domaći kajmak, ajvar, kiseli krastavci. Ništa nas nije smjelo iznenaditi. A onda od Nove stanice do Ljublane nam je trebalo 12 sati. Voz je kretao u 11 sati ujutru. U Ljubljani se presjedalo u voz za Sežanu, a onda Villa Opicina i Trieste. U Ljubljani su dolazili vozovi iz Niša, Beograda, Novog Sada i tu se svo šaroliko društvo, tj šverceri svih vrsta, ukrcavalo u taj voz za Trst.
Taj moj prvi voz i to putovanje nikad neću zaboraviti. Kad je adrenalin u pitanju, kod mene je to do danas ostalo tako. Ne mogu ja spavati. Koliko god da putovanje traje, ja ne mogu spavati. Znam likove, čim su sjeli, odmah zahrču, svejedno gdje, voz, auto, autobus, avion. Ja, ma nema šanse. Tek od prije neku godinu sam počeo koristiti tablete za spavanje, koje bih debelo zalio viskijem, ako bih letio do Singapura ili još dalje do Australije.
Eto, to moje prvo putovanje u inostranstvo, čitavim putem koji je trajao 17 sati ja nisam oka sklopio. Kupei su uvijek bili puni. Svi na istom poslu, svi sa istom zebnjom. Kad negdje kod Banjaluke počnu da se vade zvrkovi pita , zamiriše vagon na sirnice, zeljanice, bureke. Masne ruke se nisu imale gdje oprati jer vode nikad nije bilo u WC-u. Od Banjaluke , pa do granice Bosne su ulazili u voz gastarbajteri koji su radili po Sloveniji, koja je već onda izgledala kao inostranstvo za nas, od Siska i Zagreba su u voz ulazila gospoda, finih manira koja se po svemu razlikovala od nas. Što kažu u ono vrijeme, što južnije to tužnije. Eto tako je taj voz izgledao.
Kad bi se došlo do Sežane , graničnog izlaza iz Jugoslavije, postojao je neki zakon, koliko se naših dinara ili strane valute moglo iznijeti iz naše zemlje, neki minimum za koji se malo toga moglo kupiti u Trstu i svi carinici na granici su znali da svako od tih švercera nosi desetostruko i više para sa sobom. Šverceri su te pare krili, ko guja noga. Nekad, kad bi dobili naredbu da sve detaljno pretraže, carinici bi uvijek nalazili to što im je naredjeno i mnogo bi njih zakukalo, ali se to rijetko dešavalo. Ti isti šverceri su se dočekivali u povratku, kad se kupljena roba u Trst trebala ocariniti. E tek bi onda mnoga majka pravo zakukala.
Helem nejse, ja sam sa majkom u tom mom prvom putovanju u Trst, stigao bez problema, oko četiri sata ujutru. Majka je znala već, gdje se zora dočekuje i koje su kafane odnosno kafići otvoreni za nas. Ušli smo u jedan takav kafić, sa pravom barskom atmosferom. Prigušena obojena svjetlost, polumrak, i u tom kafiću su bili sve naši. Naručivali su se čajevi, espressa, kapućina, ali i Coca Cola u limenci. nešto što je kod nas tada u Bosni bila misaona imenica. Cola se popije, ali se limenka nosi prazna u Jugu. Skine se onaj gornji poklopac , tako da se sad u tu limenku stavljale olovke, penkala, nalivpera. Nema tinejdžera tog vremena koji nije imao tu „pernicu“. O okusu Cole iz limenke su se ispredale bajke, a u suštini, Cola je Cola. Kapućino, espresso i ostale vrste kafe se u Bosni pilo u „boljestojećim“ kućama. Toga je bilo na moru dole, ali u Sarajevu u to vrijeme, prava rijetkost.
Tako je počinjalo jutro u Trstu i u tom kafiću. A onda se na stolove opet iznosila piletina, zvrkovi pita i sve ono po naški i sve ono što je ostalo nepojedeno, a da se ne baci. Nije se moglo tu džaba sjediti, moralo se nešto naručiti, tako da su i Talijani imali neki profit, pa su zatvarali oči kad se vadila hrana, naša domaća, na te stolove.Trebalo je tu zoru dočekati, dok se radnje i Ponto Rosso ne otvore.
Ponto Rosso-Trieste
Nisam poznavao tu klimu. U Trstu tog novembra je bila bura. Ja toliku kišu nisam nikad doživio, sa takvim strašnim vjetrom. Majka je imala kišobran, onaj mali , ženski , koji ni pet minuta nije izdržao na toj buri. Ja nisam bio u jakni, nego u nekom zimskom džemperu, koji se nakon izlaska iz kafića toliko natopio kišom i toliko otežao na meni, da sam ga jedva nosio na sebi, Oko osam ili devet sati ujutru su se otvarale prodavnice u Trstu. Taj čuveni Ponto Rosso se nije zbog te bure otvarao, jer je poredjenja radi , bio kao kod nas, pijaca na otvorenom, kao pod mostom na Ciglanama ili kod Sirana. Taj dan se pijaca otvorila tek popodne kad je bura popustila. Zbog toga smo mi išli u kupovinu u radnje pod krovom. Te radnje su bile sve iste i po cijenama i po sadržaju. Ipak je čuveni Djovani bio na najboljem glasu, tako da smo , majka i ja najvše stvari i kupili kod njega. Svratili smo i kod Mesinovića, našeg Sarajlije. Tu su se kupovale zavjese, šuškavci, jakne, košulje perlonke, ali ovaj put mi nismo ništa kupili kod njega. Uspjeli smo nešto i na Ponto Rosso kupiti i to je bilo sve. Voz za Jugoslaviju je kretao u pet popodne. Trebalo je negdje naći kafanu, gdje bi se odsjelo i nešto pojelo i naravno da se roba , kupljena kod Djovanija i na Ponte Rosso spakuje u već kupljene torbe i da se , zbog predstojeće carine što više na sebe navuče. Čak četvoro farmerica sam na sebe navukao, dvije džins jakne, jednu vjetnamku i jednu tankericu. Carinik Slovenac u Sežani, kad me tako obučenog vidjeo, prvo nije svojim očima vjerovao, a onda me učtivo upitao jel ja igram hokej ili je u Bosni tako hladno. Nešto se carine ipak moralo, na licu mjesta platiti. Tek nakon Sežane, nakon toliko sati nespavanja sam ja zaspao . Presjeli u Ljubljanu i ja se nisam budio sve do Sarajeva. Ništa u tom putovanju meni nije bilo lijepo i ako ćemo pravo, ostalo je samo ružno sjećanje na to. Nikome o tome, do večeras to nisam pričao i krio sam to, što Brega kaže, kao glib ispod nokata. I ko god da me tada pitao kako mi je bilo, probao sam uljepšati.
Išao sam ja poslije još par puta u Trst. Ovaj put sa prijateljima , nikad više sa majkom. Jedno od tih putovanja mi je , kao lijepa, ali i pomalo čudna priča ostala u sjećanju. Tada sam radio u diskoteci kao DJ, gore u Domovima izvdjača, te neke 1979 godine. I ko biva, sam sam sebi našao razlog, kao fol da kupim ploče za diskoteku,da odem do Trsta, jer tamo, nema šta nema. U neko doba, željan avanture mi se pridruži i moj drug Tupče. Nema on pasoš, ići će sa mnom do Ljubljane i tu će me čekati. U kupeu gdje smo i mi bili, sjedjele su četiri djevojke, koje su nas slučajno znale iz gimnazije. Ne znaš koja je ljepša. Tupče ne može preko grane, ali djevojke i ja već razmišljamo gdje da odsjednemo i bar jednu noć da prespavamo, da ne srljamo, već da natenane sve stignemo kupiti. Ja siromah ih već počinjem mjerkati, ko zreo but, koja bi mi pala u moju sobu. Grešne misli , a zec u šumi. Ali takva ti je mladost. U Ljubljani je Tupče izašao a u kupe ušao lik, zgodan neki momčić. Kaže da će do Sežane, da je Slovenac, ali je bez akcenta pričao naš jezik. Djevojke su ga odmah stavile na ignor, tako da je samo sa mnom pričao. Pričali bi, a šta bi drugo, nego o muzici. Rekoh mu sve, da radim kao DJ u jednoj diskoteci i da idem u Trst da kupim što više ploča kao i mikrofon, koji nam je u diskoteci bio neophodan. Rekoh još da ću kupiti i koje farmerke , koje ću prodati , da mi se put i ploče isplate. Ne kontam do danas, lik bio oduševljen da može sa nekim o muzici pričati, a koja je njegova opsesija. Malo pomalo, daje mi on savjete šta da kupim. Govori:“ Ma zajebi Trst, produži do Venecije, tamo je pravi izbor.“ On u Trstu ništa ne kupuje, sve mu se tamo gadi. Nego ako ću njega poslušati, bolja je Venecija za kupovinu. Ovaj voz ide samo do Trsta, ali za par sati, ako sidjem u Sežani, dolazi voz , koji direktno vozi do Venecije. Naravno, pozvao me kod njega da pogledam njegove ploče, da odslušamo šta su tada hitovi. I ja pristanem. Djevojke u kupeu su me razočarano gledale. Padoše zajednički planovi u vodu. Nismo se dugo vozili, a već smo u Sežani. Pozdravih se sa djevojkama i ja sa Francom, kako se Slovenac zvao, izadjoh iz voza. Ne pitah ni gdje on živi nego odmah u Stanici kupih kartu do Venecije. Franc me je čekao i nismo ni pet minuta pješačili, uvede me u neke niske barake. Udjosmo u jednu od njih a tamo u svakoj sobi kreveti na sprat kao u kasarni. Uspostavi se da je Franc carinik i o tome mi je šutao čitavo vrijeme. Ušli smo u njegovu sobu samo sa dva kreveta na sprat i nikoga u njoj, a gore negdje u uglu zvučnici Thorens i linija Pioneer, gramofoni Marenz, sve najbolje onog vremena. U Bosni o tome samo sanjati. Pusti mi prvo Fank Zapu i onu pjesmu Bobi Braun, a onda sve hitovi do hitova. Zvuk fantastičan, a pjesme ne znaš koja je bolja. Ponudi me i pićem. Rekoh viski a on pita koji. A u njegovoj kolekciji ma nema šta nema. Od Čivasa , Glenfidiha, Balantajna, Džoni Vokera. Ma svega i još ko zna čega a da ja nisam nikad ni čuo za te vrste. Kad sam okušao viski umor me tek tada počeo savladavati, tako da me Franc ljubazno pustio da odspavam na njegovom krevetu. U svakom slučaju je on i morao na posao, tako da bi njegov krevet svakako bio prazan. Toliko sam bio umoran da sam najmanje tri voza za Veneciju prespavao. Tek sam četvrti uhvatio i Franc me ispratio uz riječi da ga obavezno potražim kad budem u povratku i da mu pokažem ploče koje sam kupio. Italijansku granicu u Villi Opicini sam prešao kao od šale. Njihovi carinici su vjerovali našim , pa su samo pasoše štembiljali i nikakva pitanja postavljali. Ako je bilo nekih tvrdih granica zemalja u našem okruženju, Italija je bila najmekša. Nekad je bilo dovoljno samo im pokazati taj naš čuveni crveni pasoš. Išao sam ja tih godina i u Poljsku, i prolazio kroz te zemlje tzv Istočnog bloka. Nekad bi , gore na Kelebiji, granici sa Mađarskom, koji njihov pijani carinik, iz puke ljubomore znao maltretirati naše putnike, ali , koliko se ja sjećam, za sve evropske zemlje, za naš crveni pasoš, sve su zemlje bile otvorene.
I tako sam ja , tog ljeta 1979, prošišao kroz Trst i nastavio put za Veneciju. Malo se putovanje i oteglo, ali meni sve novo i interesantno. Koliko sam ja tada razumio, Venecija je nekad bila ostrvo, koje je kasnije, nasipom povezano sa kopnom. Tim nasipom se prostirao autoput i željeznička pruga. Grad me odmah oduševio.Uzeo sam mali pansion kraj same željezničke stanice. Smjestio se i odmah krenuo u obilazak grada. Koliko mostova, Kanale Grande i još stotine malih kanala me oborilo s nogu. A tek Piazza San Marko. Ja takvu ljepotu do tada nisam vidio, niti sam vjerovao da tako nešto postoji. Zaboravio sam ja i zašto sam tu došao. Jedva da sam se i skoncentrisao za kupovinu. Nasumice sam lutao, a onakvih radnji kao u Trstu nije ni bilo. Pošto je bilo ljeto i u jeku turističke sezone kurs lire je toliko visok (za razliku od Trsta gdje se uvijek prilagodjavao dinaru) da ja ma ništa nisam mogao kupiti. Farmerke levis su do tri puta skuplje nego u Trstu. Neku muzičku radnju sam ipak našao i kupio ploče i mikrofon za diskoteku. Pošto ništa nisam kupio da bih mogao preprodati i koliko toliko izvući cijenu puta, morao sam u povratku ponovo svratiti u Trst i nakupovati farmerki i šta znam šta već. Nešto mi se ipak učinilo jeftinije nego u Trstu, a to je kafa. Na kafi se , onoj sirovoj brazilskoj moglo dobro zaraditi. Medjutim ja sam uzeo prženu i to pet , šest kilograma. Učinilo mi se jeftina. Uspostavilo se, na moje gorko razočarenje, da je ta kafa bila za one automate gdje se kafa filtrirala, nije čak ni za espresso automate. Bile je nebo i zemlja , ta kafa i turska, prava minas kafa koja se prodavala , posebno za naše tržište, samo u Trstu. Da nisam sišao u Trstu i kupio koje farmerke i još nekakve robe, moje putovanje bi doživjelo totalni finansijski fijasko. Sjeo sam konačno u voz za Jugoslaviju i približavao se granici na Sežani. Bio potpuno smetnuo sa uma Franca carinika. Prvo su po običaju išli granični milicajci i pregledali pasoše, pa tek onda carinici. E taj jedan milicajac se nekako sjetio da me vidio kod Franca u onim barakama i reče mi da će reći Francu u kom sam vagonu. Kada bi voz ulazio u Sežanu u vozu bi uvijek nastala grobna tišina. Muk bi zavladao sve dok carinici ne bi napustili voz. Bilo kako bilo, nije prošlo ni pet minuta a Franc je bio u našem vagonu i direkt kod mene. Oduševljen je gledao ploče, pažnju mu privuče mikrofon koji sam kupio i gdje me pohvali da sam najbolju marku kupio (Shure), a meni ga je prodavač u Veneciji toliko nahvalio da sam ga morao kupiti. Franc je doslovno svo vrijeme proveo sa mnom. Čak mu je i žena preko puta oslobodila mjesto da može sjesti pored mene. Prije nego što je voz ponovo krenuo, uspio mi je ugurati svoju vizit kartu. Nekoliko puta je progledao kroz prste i mojoj majci, kad bi pokazala tu vizit kartu. Ja Franca više nikad nisam vidio, mojoj majci je rečeno da je poslije jedne godine premješten na granični prelaz Gorica. Hajde, ne bi mi ni palo na pamet da toliko o njemu pišem, medjutim , pola sata poslije napuštanja Sežane, a to nikad neću zaboraviti, iz cijelog vagona, a koji je bio krcat putnicima, svaki od putnika mi je prišao i poklonio mi nešto od kupljene robe u Trstu. Niko u cijelom vagonu, taj dan nije platio carinu, jer je carinik svo vrijeme presjedio sa mnom. Možda je to nevažan detalj, ali te zahvalne poglede ljudi iz vagona ja nikad nisam zaboravio.
Kako je vrijeme više prolazilo šverc komerc je postajao sve unosniji biznis. Neki su se na tome i obogatili. Kod nekih je to postalo kućna radinost. Svako u porodici je imao svoj dio posla. Oni koji su kupovali , oni koji su prodavali, oni koji su prenosili novosti medju narodom i oni koji su vodili računovodstvo i uredno pisali narudžbe. Znam jednu porodicu koji su koju godinu ranije , jedva sastavljali kraj sa krajem, dok nisam jednom pred njihovom kućom vidio novi vozni park, novi ispod čekića jugo 55 i uvezen iz Njemačke ford transporter kombi. Nisu se više vozili zagušljivim vozovima, negu se svi punoljetni članovi koji imaju pasoš ukrcavali u taj vozni park , pa onda put Trieste. Moj treći i poslednji put u Trst mi se zgadio do bola. U cijelom vagonu nisi mogao sastaviti jednu punu vilicu zuba, eto na šta se izrodilo. Da bi spriječili ogroman, ali ogroman odliv domaće valute, Centralni komitet je odlučio da pojača kontrolu na željezničkim stanicama.
Nova željeznička stanica Sarajevo
Tako su na Novoj željezničkoj stanici čekali na brzinu obučeni kursisti milicajci, koji su trkeljali torbe onih koji su imali sreću da nisu na granici platili carinu. Znači nisi mogao ono odahnuti, kad prodješ bez carine. Kad sam se ono vraćao iz Venecije , zaustaviše i mene. Začudilo ih je što će mi tolika kafa. I ovaj jedan , kad je vidio da je to ona pržena kafa za automate, zaključi: „Ma pusti čovjeka možda mu treba za kafane, misleći da sam ja vlasnik kafane.“ Kad završiše sa mnom, naidje iza mene bakica jedva tegleći torbu. Bio sam radoznao da vidim šta će se desiti. Baka im gura papir i govori: „Ma pustite me djeco, ovo je sve ilegalno“. „Znamo mi da je sve ilegalno“, reče milicajac, sve više se smijući“. Ovaj drugi , još ne shvatajući što mu se kolega smije je ponavljao. „Ma pusti jadnu ženu, zar ne vidiš da je sve ilegalno, ima potvrdu od carine“. Ovaj prvi je sad zbunjeno gledao u kolegu. Eto zašto su ovi kursisti išli uvijek po dvojica. Hehe, jedan je znao ćirilicu, a drugi je hramao sa latinicom.
suaddzanko 