Moja borba

                                         Moja borba

Novembar 1992. Goreg mjeseca u životu nisam upamtio. Danima već puše gibli, vreli vjetar iz Sahare. Ne da oka otvoriti. Gibli je ustvari  pješčana oluja. Arapi kažu da gibli puše tri ili tridesettri dana i to u jesen i u proljeće. To je ono kad se pjesak digne, prekrije plavo nebo, a od sunca vidiš samo narandžasti krug. Čak je i svjetlost koju sunce zrači narandžasta, a vidiš najdalje 20 metara. Tek sad mi biva jasno zašto Arapi nose lanene šalove omotane oko glave. Od sitnog pjeska ne možeš  slobodno disati. Svaki čas pomisliš da ćeš se ugušiti. Samo te zatvorena prostorija spašava, a kad si na otvorenom, eto taj šal. Ako si čak i u zatvorenom i dobro dihtovanom prostoru svoje sobe, sitna prašina se provlači kroz najsitniju poru. Na mom stolu pa sigurno pola centimetra one fine prašine, iako sam posebnom trakom dihtovao i vrata i prozore. I među zubima mi hrska ta prašina. Da li zbog tog atmosferskog pritiska i ko će mu sve znati zbog čega, svi leteći ili neleteći insekti se spuste na zemlju. Komarci, muhe, leteći i neleteći tvrdokrilci, žohari i bube svih vrsta, sve to sad gmiže uz zidove. Ljudi nalaze škorpione u ormarima i u krevetima. Ja jednog u kadi našao. Ni načuditi se ne mogu kako se tu našao. Da l’ usljed takvog atmosferskog pritiska, ljudi su bili naročito razdražljivi, nervozni, kratkog fitilja. Veoma se loše spavalo, često se budilo uz kašalj, jer ti je ponestajalo zraka. Obično se budilo neispavano, sa ogromnim podočnjacima i sa glavoboljom.

 Mjesto radnje je Libija. Tačnije, ja sam u Misurati, lučkom  gradu  na zapadnoj obali Libije. Moja firma Hidrogradnja je tu pravila i napravila hotel, pa se sad gradilište polagano gasilo. Ja poslan iz Tripolija, da sravnim knjigovodstvo, rasformiram magacin i sve to pošaljem u Sirt, koji je u međuvremenu postao Hidrogradnjino najveće gradilište. U Misurati je ostalo tridesetak radnika, nešto malo administracije, kuhari i par lokalnih radnika, u naselju u kojem je nekad bilo nekoliko stotina radnika. Barake u kojima je nekad vrvio život, sad zjape avetinjski prazne. U Bosni bjesni rat, ulazi se u prvu ratnu zimu. Nemam nikakvih vijesti iz Sarajeva još od maja mjeseca. Tada je, naime, izvršena sabotaža u glavnoj pošti, na Obali. Istoj onoj pošti, na kojoj je godinu ranije osvanuo grafit “Ovo je Srbija”, a par dana kasnije, grafit ispod toga, “Glupane, ovo je pošta”. Eto, sad nije više pošta, a ni Srbija. Od nje je ostala gomila ruševina, a telefoni su, sa većim dijelom Sarajeva umukli. U Sarajevu su mi brat, roditelji i sva uža i šira rodbina. Sestra je sa kćerkom, negdje u Dalmaciji u izbjeglištvu. Izašla onim zadnjim konvojem. I ko što rekoh, ni za kog, od maja mjeseca, ništa ne znam. U kampu, od tih tridesetak preostalih ljudi, bili smo gotovo jednako nacionalno zastupljeni.

Jedina veza sa domovinom su vijesti na radiju. Na početku rata smo svi zajednički slušali vijesti u sedam i to onih stanica koje su imale najveći domet. Znači, radio Zagreb ili Beograd. Još u maju su, kažu, avioni JNA raketirali predajnik na brdu Hum, iznad Sarajeva, a sve ostale su preusmjerili na emitere iz Srbije. Nekako su oni iz RTV Sarajevo ipak uspjeli povezati jedini preostali repetitor i to onaj na Bjelašnici, sa RTV domom u samom Sarajevu, pa se po oblačnom vremenu, ali tek uvečer oko deset, mogle uhvatiti prve vijesti, tog dana. Kako se rat zahuktavao i kako je postajalo sve očiglednije da istina prva strada u ratu, u vrijeme emitovanja vijesti u sedam, Srbi iz naselja su se kolektivno povlačili u jednu sobu, gdje su slušali svoju istinu. U pola osam su Hrvati odlazili u svoje prostorije i slušali njihov dnevnik. Bošnjaci su u međuvremenu, do vijesti u deset igrali šah u klubu, ili po ko zna koji put gledali jedan od dva videa koja su imali, da l’ film “Kuduz”, da l’ Kalesijske zvuke, najgoru muziku koju je čovjek mogao smisliti. Ja sam obično igrao šah sa Zelenikom i nesvjesno upijao dijaloge iz Kuduza. Vremenom sam ih sve znao napamet.

 Što se tiče druženja radnika na poslu i poslije posla, sve je manje-više bilo korektno. Nije se tu pričalo, ni o ratu, ni o politici. Manje-više smo svi bili, neko u manjim, neko u većim govnima. Kad danas o tome razmislim, ipak je to, na kraju krajeva, bilo licemjerno. Hrvati i Bošnjaci su, među sobom, redovno optuživali Srbe kao agresore, ali im to nikad direktno nisu govorili. U firmi Hidrogradnji, pa i na ovom radilištu, ljudi su se poznavali i po dvadesetak godina, što kažu, bili vezani i u dobru i u zlu.  Prolazili  zajedno i kroz sito i kroz rešeto, radeći najteže građevinske poslove širom svijeta. Mislili su da ih ništa na svijetu ne može zavaditi. A onda eto, dođe i ovo zlo. Hrvati i Bošnjaci su imali gotovo u svemu, po pitanju ovog rata, isti stav i mišljenje. I dalje su se družili, možda čak bili i bliži, ujedinjeni u istoj nevolji, napadani od istog agresora. Sjećam se dobro dvojice bagerista, obojica se zvali Ivice i obojica iz Lepenice kod Kiseljaka. Često iz dosade, dođu kod mene u magacin, da bistre politiku sa mnom. U Lepenici su vjekovima živjeli Hrvati i Bošnjaci. Srba tu nije bilo. Jedan od Ivica bi mi kroz šalu govorio, da je Berlin pao, a Lepenica nije.

 “A šta ti misliš, profa, eto ti si učen čovjek, našta će sve ovo izaći?”, obratio bi se meni.

Svi u firmi su me inače zvali profa. Ja bih obično bio pomalo ciničan i pomalo duhovit u mojim odgovorima, ali sam znao, kao što su i oni najvjerovatnije znali, da je rat u Bosni bio dogovoreni rat. Kažem ja onda Ivici šaljivo:

“Moj Ivice, zar misliš ti da će Franjo dozvoliti da mu Alijina država cijepa zemlju na dva dijela”. Pritom sam mislio na izlazak BiH na more kod Neuma, gdje se fizički, dubrovačko zaleđe razdvaja od matice države.

 “E jebiga, profa, ti se zajebavaš sa nama. Znaš da nam je isti neprijatelj i da nas sa Bošnjacima nikakva politika ne može zavaditi”.

 Tako su mi Ivice govorile u maju, junu, tokom ljeta. A eto, početkom ovog jebenog novembra, vidim na klupi pred barakom, sjede Slavko i Nikola, zidari iz Mrkonjić Grada i dvojica Ivica i žestoko diskutuju. Nikad ih ranije nisam vidio skupa. Kad sam pored njih prolazio, šeretski im namignem. Ko da sam znao, da su se Boban i Karadžić sreli, ili će se sresti, da naprave pakt o nenapadanju i o podjeli interesnih zona u Bosni. 

Ko što rekoh, Bošnjaci su vijesti slušali u deset navečer. Obično bi se iznosio najbolji radioaparat, poredale klupe u krug i u najvećoj tišini se gutala svaka riječ spikera. Vijesti su obično bile dramatične, javljali su se reporteri iz različitih djelova BiH. Sa bojišta u i oko Srajeva, Konjica, Mostara, Tuzle, Goražda, Bihaća. Tih dana je najdramatičnije bilo oko Jajca, a onda, u vrijeme onog najgoreg pustinjskog vjetra, posljednji put se javio reporter iz Jajca. Jajce je palo. Obično bi se poslije vijesti u tišini svi razišli u pravcu svojih soba, svi sa svojim jadom u duši. Tako bi i večeras. Međutim, taman kad sam i ja pošao pravac moje garsonjere, jedna ruka me zaustavi.

 “Profa, možeš par minuta ostati”.

Bio je to Mušan, armirač iz okoline Jajca. Znao sam ga još i iz Iraka, sa Hadithe, te sa gradilišta Višegrad. Znači skoro deset godina. Ruka mu je drhtala na mom ramenu, a pogled molećiv. Glas hrapav, suh. Sjedoh pored njega.

 “Kuća mi je na Jezeru. Čuo si večeras, velika je borba baš tu bila. Tamo mi je žena i tri kćerke. Najstarija kćerka napunila sedamnaest godina. Znaš šta mislim “, iz glasa mu izbija očaj. “Šta ti misliš, šta će biti sa njima”, nije čekao moj odgovor već nastavi, “a ja ovdje”, gotovo da reži, a vilice stisnute.

 Pogled unezvjeren, tupo gleda ni u šta. U svom bolu, nije više ni mene primjećivao, a onda se diže i ode bez pozdrava. Slutio sam kakva je bura u njemu. Možda je najbolje što ništa nisam uspio reći. A šta bih mu i mogao reći.

 Ružno sam sanjao tu noć. Jedva se razbudio i ustao na doručak. Dočeka me vijest da je Mušan nestao. Nema mu ni stvari. Nikad više niko nije  čuo o njemu bilo šta. Kao da je u zemlju propao. Sljedeću večer smo opet na istom mjestu u isto vrijeme slušali vijesti. Gibli je duvao nesmanjenom žestinom. Među nama tišina, svaku riječ spikera upijamo, a onda iz barake istrča naš kuhar i zagalami: “Čuvajte se, ljudi”. Mi onako zbunjeni i iznenađeni, ne znamo o čemu priča. Ja osjetim da mi preko bosih nogu prelazi nešto hladno i u panici digoh noge na klupu. Onda se zgrozih kad vidjeh da mi je preko nogu prešla crna kobra skoro metar i po velika. U tom momentu spazih kako se mačak kojeg sam ja u ove dvije godine mog boravka u Libiji odgojio i spasio da ne umre, napada kobru. Kobra podigla glavu u istoj pozi kao one kobre što plešu uz muziku. Dva put ga je kobra napala i oba puta promašila, a onda mačak prvo refleksno odskoči, a onda joj munjevito naskoči na ledlja i zabi joj kandže u vrat, a zatim, žestoko zubima, zagrize u vrat kobru. Sve se dešavalo na par koraka od nas i borba nije trajala više od minute. Mačak je nije puštatao iz zuba, sve dok nije prestala da se mrda. A onda je ispusti i teturavim korakom krenu prema meni. Tek tada smo primijetili da iznad oka, od mačka, raste  otok. Vjerovatno ga je kobra ipak uspjela ujesti. Onda se okrenu na stranu, leže pored mene. Dva puta trznu nogama i već je bio mrtav. Bio je skoro dvije godine star. 

Od šestero mačadi, svoje braće i sestara, samo je on nekim čudom preživio. Mačka koja ih je okotila, a okotila se u magacinu, otrovala se pošto je pojela otrovanog i već mrtvog miša. Mi smo tih dana vršili deratizaciju, jer se mnoštvo miševa pa i pacova pojavljivalo u barakama našeg kampa, pa i u kuhinji i magacinu. Valjda je mačka podojila tu mačad, onako već otrovana, pa su mačad umirala listom. I to svaki dan po jedno. Tuga mi je bilo to gledati, a nikako im nisam, niti znao, niti mogao pomoći. Mačad su bila još slijepa i ja sam ih hranio flašom. Mačad bi halapljivo sisali mlijeko iz flašice, ali bi odmah sve to povratili. Samo jedan nije povraćao. Za razliku od ostale mačadi koja su bila bijela ovaj je imao riđu, ma gotovo crvenu dlaku. Malo sam mu u mlijeko stavljao antibiotike i mrvio aspirin. Ostala mačad su u međuvremenu sva poumirala, a crveni mačak je išao nabolje i ubrzo je i progledao. I naravno, nije se odvajao od mene. Gdje god bih ja išao, on se za mnom šunjao, kao sjenka. Pošto majku nije ni upamtio, ni vidio, valjda je u svom mačjem mozgu ukapirao da sam mu ja majka. Ja tako odanu životinju nikada više nisam vidio. Znao je moje raspoloženje i prema tome se ravnao. Slušao je svaku moju riječ i imao sam osjećaj da je sve razumio. Nazvao sam ga Prč, prema onom Roku Prču iz “Našeg malog mista”. Ma mogao ga je cijeli kamp dozivati tim imenom, nije se obazirao. Međutim ja, ma nisam ni zaustio da ga zovnem, već je bio tu. Nisam mu nikad dao da spava u mom krevetu ili da prenoći u mojoj sobi i imao sam osjećaj da ga je to najviše vrijeđalo. Kad bih ga tako navečer istjerao, ujutru sam pred vratima obavezno nalazio mrtvog miša. Jednom mi je tako, ranom zorom priredio pravi šou. Ja se taman spremao za doručak, a Prč pred vratima ovaj put sa mišem među zubima. Međutim, miš nije bio mrtav, a on ga je donio da se sa njim, preda mnom igra. Ma umirao sam od smijeha, šta je sve sa jadnim mišem radio. A miš kao da je bio hipnotisan, nije uopšte bježao od njega, nego je i on sve shvatao kao igru i stalno se neustrašivo zalijetao na mačka. Ma suze su me zalile, pa mi se sažalilo na hrabrog miša, tako da sam ga doslovno oteo mačku, te ga sakrio od njega i poslije ga pustio na slobodu, kad Prča nije bilo u blizini. Eto tu novembarsku noć, pred mojim nogama je uginuo, mogu slobodno reći, moj mačak, od ujeda kobre, koju je ipak ubio. Nekako mislim da se takav mačak nikad više neće roditi.

Međutim, nije smrt mačka bio jedini događaj, te jebene novembarske noći. Da jeste bogdo. Malo iza vijesti u deset, onaj isti kuhar koji je prvi primijetio kobru i koji nas je upozorio, ni oko čega se posvađao sa  mehaničarom Fikretom, koji je bio rodom iz Sjenice. Munir je, tako se naime zvao kuhar, bio iz Foče. Par dana prije mi je pričao da ne zna je li mu iko živ ostao u Foči, koja je već bila u srpskim rukama. Imao je majku i sestru tamo.

 Valjda su se njih dvojica i potukli, pa su ih i razvadili. Ja sam već bio otišao spavati. Fikret je, kažu, otišao u sobu, a onda se vratio sa nožem i više puta na smrt izbo Munira. Ujutro me probudio Nabi, Libijac koji je kod nas čekirao pasoše i radio ulazne i izlazne vize za naše radnike, a i sam je bio službenik u policiji. Sa njim su bila dvojica uniformisanih libijskih policajaca. Trebalo je sastaviti zapisnik. Nabi je uz nas dobro naučio naš jezik i nikad neću zaboraviti njegove riječi to jutro. Kaže meni:

“Suad, vidiš da vas tamo u Bosni ubijaju ko zečeve, a vi se ovdje međusobno ubijate. Kakav je to šejtan ušao u vaš narod.”

 Nisam znao šta da mu odgovorim. Dženaza je bila na libijskom mezarju i to u Tripoliju. Direktor mi naredio da napravim skicu mezarja i u njemu obilježim Munirov mezar. Po sistemu jednoobraznosti i po libijskom zakonu samo se arapsko pismo smjelo koristiti na mezarju. I tako Munir osta da leži među hiljadama Libijaca. U tuđoj zemlji, umro ni zbog čega u 28. godini života. Ne znam da li ga je iko ikad tražio, da ga prenese i ukopa u Bosnu. Ja besmisleniju smrt nikad, ni ranije, ni kasnije nisam upamtio. Fikret je, čuo sam poslije, za to ubistvo bio osuđen na 10 godina zatvora.  

U ljeto te 1992. godine, prije nego sam prešao u Misuratu, radio sam u Tripoliju. Bio knjigovođa i magaciner, a potom i smještajac. Što je više ljudi odlazilo na godišnji odmor, njihov povratak u Libiju je zbog rata bio nemoguć i pošto se nisu vraćali, ja sam preuzimao te njihove poslove. Vremenom sam preuzeo i snabdijevanje kuhinje. Posla preko glave, a ljudi sve nervozniji, zbog neizvjesnosti. Jedan dan osvanu u kampu i moj nekadašnji komšija sa Pala Dobrivoje. Došao iz Tobruka, samovoljno, navodno zbog srčanih i reumatskih problema. Čekao je i doktora koji je otišao u Bosnu na odmor, a koji mu je postavio diagnozu, te da ga on  uputi u domovinu na daljnje liječenje. Kako se doktor nije vraćao, a letovi obustavljeni do daljnjega, Dobrivoje se smucao po kampu, ništa ne radeći. Bio je ko malo neuračunljiv, neko bi rekao i pomalo lud, ali meni bio naročito drag. Ustane tako Dobrivoje oko 12 popodne, izvadi madrac iz svog kreveta, nađe mjesto iza baraka i tako ležeći na madracu, sunča se po čitav dan. Par puta ga direktor nađe da se sunča i pita ga što ne ide na posao. Jednom ja naiđem, slučajno, dok se direktor dere na njega i naziva ga simulantom, a Dobrivoje će mu se obratiti u svom stilu: “Šta ti znaš, direktore, šta je meni, jesi li ti doktor?”. Mene suze zalile od smijeha. Nekako ga jedino ja mogao smiriti i samo je mene slušao. Zamoli me direktor da ga nekako nagovorim da ide na posao i stvarno Dobrivoje pristane. Radile se zaštitne brane koje su trebale da čuvaju Tripoli od poplava kada jednom ili dva puta godišnje padne kiša u Libiji. Kad padnu te kiše, one su se brzo pretvarale u bujice vode i nosile su mulj i blato sa okolnih planina. Tako bi za kratko vrijeme Tripoli bio sav pod muljem. Poslije par dana kad prestane kiša, taj mulj koji je ušao u podrume se osuši i stvrdne i postaje kao gips tvrd. Poslije se samo hidrauličnim pikamerima mogao otkidati. Eto mi smo imali zadatak da te rijeke tj. tokove tih muljevitih rijeka tzv. Vade, zatvorimo. Radilište je bilo u okolnim planinama, oko 50 km udaljeno od našeg kampa u Tripoliju i radnici su se vozili autobusima. Radilo se prvo, pripremno naselje za naše radnike, dok se ne završe projekti za te brane.

 Elem ti je tako Dobrivoje, na moje insistiranje, krenuo na posao. Radio sedam dana, dosadilo mu i opet prestao ići na posao. Opet ubjeđivanje, ali ovaj put uzalud. Ništa ne pomaže. Nekako ti ja nadođem na ideju da ga malo više zainteresujem za posao. U to doba se ja družio sa jednim građevinskim tehničarem Milovanom, koji je ujedno i bio šef gradilišta, na spomenutim branama. Zamolim ga da Dobrivoja unaprijedi u brigadira, da preuzme odgovornost nad desetak nekvalifikovanih radnika. Začudo pristane i Milovan (falilo mu brigadira), a za divno čudo i Dobrivoje. Smirilo se stanje desetak dana i ne znam kako sam se ja našao na tom radilištu, kad mi dođe Milovan sav uzrujan. “E ovo moraš vidjeti, opozicijo”. Zvao me opozicijom, jer sam ja, onomad, branio Vuka Draškovića i opoziciju, kad su ono 9. marta, demonstrirali protiv Miloševićevog režima, a on izveo tenkove protiv njih. Milovan je inače i dušom i tijelom bio Miloševićev štovalac. Elem, povede ti mene Milovan do jednog kanala, koji se kopao za kanalizacione cijevi, a u kanalu Dobrivoje se uhvatio u koštac sa jednim radnikom, dok ih drugi radnici razdvajaju. Čujem Dobrivoja kako se dere na radnika: “Što ne radiš, pička ti materina, što se izvlačiš od posla”. Jedva ti ja Dobrivoja smirim.

E pa da, ovim je Dobrivojevo komandovanje bilo završeno. “Izvini, opozicijo”, pravdao mi se Milovan poslije, “bojao sam se da ne izađe na šta krupnije, nikad sa njim nisi siguran, šta mu je na umu”. Poslije tog događaja Dobrivoje se potpuno povukao u sebe i samo sa mnom razgovarao. Na posao uopšte nije više išao, pa ga se i direktor okanio. Ubrzo je stigao novi doktor, a i za radnike srpske nacionalnosti se otvorio let za Srbiju, preko Sofije. Tako da su ga se konačno mogli riješiti. Jedini sam ga ja ispratio na avion. I kao da sam slutio da ga posljednji put vidim. Godinu kasnije Dobrivoje je umro na položaju, kao vojnik Vojske Republike Srpske. Pričo mi to puno godina kasnije jedan prijatelj, kaže umro od srčanog udara. Znači nije Dobrivoje simulirao i ja sam nekako od početka bio ubijeđen da je bio bolestan. Ali eto, niko mu nije vjerovao.

Negdje otprilike u isto vrijeme, kad su počeli ti radovi na branama, pojavi se jedna opasnost na koju niko nije računao. Zmije. Što se više materijala dovozilo na gradilište, što oplata, što daske za šalovanje, što drugog materijala, čim se taj materijal negdje odloži, odmah se u njega uvlačile zmije, koristeći to kao zaklon od nemilosrdnog sunca. Temperature su bile po danu i preko pedeset stepeni i sve živo što se kreće je tražilo zaklon. Osim toga smo mi instalirali i par cisterni za vodu i eto svih preduslova da se pojave zmije. Ubrzo sam ja to radilište nazvao snake valey (zmijska dolina), a onda sam jednog dana skontao šta bi bilo ako nekog radnika ujede zmija. Mi seruma nismo imali, a do najbliže bolnice je najmanje 50 km. Tu bojazan prenesem direktoru, a on me uputi u bolnicu da pričam sa libijskim doktorima o tom problemu i da naručim potrebni serum. Lakše zamisliti nego ostvariti. Doktori mi jasno i glasno rekoše da im trebaju zmije, po mogućnosti žive, jer su neke vrste, kao ugrožene vrste pod zaštitom i ne smiju se ubijati ni pod kojim uslovima. Nisam se puno razumio u tu problematiku i meni je bilo važno da se dobije serum. A onda mi objasniše da u Libiji ima mnogo, mnogo vrsta otrovnih zmija i da je gotovo za svaku vrstu otrovne zmije drukčiji serum. Neke imaju nervni otrov, dok neki otrovi parališu mišiće.

Malo mi se stvari razjasniše, ali kako sad uhvatiti žive zmije. Pričao ja to, šta su mi libijski doktori rekli, u kantini, nekim radnicima, kad mi oni rekoše da nema problema za to. “Mašo je stručnjak za zmije, on ti bolan priča sa zmijama. Samo njega pitaj. Nafataće ti on zmija koliko ti treba i to živih”, rekoše mi.  Zvučalo mi je ko nevjerovatna priča. Čuj, neko priča sa zmijama. Nađoh Mašu i izložih mu problem. Mašan je bio električar po struci, rodom iz Vareša. Kaže mi da mu je znanje, tj. kako da komunicira sa zmijama, ostalo od djeda. Ubijedi me da će mi uhvatiti zmija koliko god mi bude trebalo. I tako se ja jedan dan uputim sa radnicima, gore na to radilište. Hodao okolo budućeg naselja, dosađivao se, gotovo zaboravio zašto sam došao, kad eto ti u neko doba Mašana i traži od mene praznu flašu koka kole, onu veliku od dva litra i da mu to donesem. Kaže našao zmiju. Nađoh negdje flašu i krenuh da vidim kako to Mašan lovi zmije. Nađoh ga kako diže jednu šperploču i kako misli da je ispod nje zmija. Kad stvarno ispod špere zmija i to čudna. Takvu nikad ranije nisam vidio. Sva rožnata i ružna a na glavi joj dva roga. Poslije saznam da se radi o vrlo otrovnoj zmiji, viperi.

 Mašo uze flašu od mene, priđe zmiji, koja za divno čudo nije bježala nego se smotala u klupko. Mašan prinese flašu, zmija se ispruži. Lagano je Mašo lupkao zmiju po repu, a ona kao poslušno kuče uđe sama kroz otvor, pored Mašine ruke u flašu. Ja sam nekoliko puta protrljao oči da ne sanjam. Toliko me prizor dojmio. I dok ovo pišem, ne vjerujem da će neko, dok ovo bude čitao, vjerovati u istinitost mojih navoda. Mašo začepi flašu čepom, dade mi zmiju i reče da izbušim ekserom par rupa na flaši da zmija može disati. Gledao sam Mašu i zmiju u flaši, gotovo ne trepćući očima. Nedugo zatim Mašo opet dođe po mene. Tražio je da mu donesem praznu poveću kantu od farbe sa poklopcem, jer je uhvatio poveću zmiju. Upitah ga gdje je smjestio zmiju ako je već uhvatio, a on mi reče da je svezao. Čim sam našao kantu, požurih za njim da vidim i to čudo. Kad sam vidio o čemu se radi, stala mi je knedla u grlu. Mašo je uhvatio kobru, sva crna, prelijep primjerak. Dugačka preko metar i po. Krljušti su joj se poput dragog kamenja presijavali na suncu. Mašo joj je kroz rep probio žicu i potom žicu svezao za oluk tek napravljene barake. Dok je otpetljavao žicu i izvlačio je iz repa, a potom je utjerivao u kantu, ja sam poluotvorenih usta posmatrao prizor. Malo kasnije mi je Mašo tražio manju teglu i za pola sata je došao sa zmijom,  crvenom kao i sva zemlja oko naselja. Zmija nije bila veća od trideset centimetara, a radilo se o jednoj od najotrovniji zmija na svijetu koju su libijski beduini nazvali “zmija deset koraka”. Toliko si, naime, mogao napraviti koraka poslije njenog ujeda, a onda bi bio potpuno paralisan i umro od gušenja u najvećoj patnji. I sada me, dok pišem, uhvati jeza od same pomisli na te zmije. Ubrzo su nam po predaji zmija iz bolnice poslali serum i zmije da ih vratimo na njihova prirodna staništa, jer su sve tri vrste bile pod zaštitom kao ugrožene vrste. Zmije su bile par dana na ispitivanju i valjda pregladnile, pa mi je Mašan pričao da ga je vipera, ona sa dva roga napala i gotovo ujela. Ispričao mi je potom da mu se to nikad ranije nije desilo u životu.

Sa nastupanjem decembra te 1992, sve manje ljudi bi osvanulo u Misurati. Živci su postali napeti ko struna. Niko više ništa nije radio, jer su glavni objekti na kojima se radilo bili već završeni. Dnevno po par sati se radilo, tj. pospremalo i finiralo ono završeno. Sve ostalo je bilo išekivanje vijesti u deset navečer. I tako iz dana u dan. Ljudi su lagano padali u letargiju. Obično su se vijesti slušale po cijelu noć, a po danu se ono krmeljalo. Ljudi su prestali i da se druže. Svako se ono o svom jadu zabavio, ali je već i svakoj budali postalo jasno da je rat u Bosni tek počeo i da se ratu više ne nazire kraj. Svaki od nas u Libiji se bavio samo jednom mišlju. Kako se izvući iz ove zlatne krletke zvane Libija i kako se bezbjedno vratiti u svoje mjesto, svojoj porodici, rodbini, prijateljima. Pa ako treba i pušku uzeti u ruke i obući uniformu. Kako su Srbiji bile nametnute sankcije, bio je zabranjen i avionski saobraćaj, pa ni avioni iz Libije nisu više slijetali na beogradski aerodrom, kako je to bilo ranijih godina. U našoj firmi su našli neku alternativu da se leti za Sofiju, pa potom do Beograda, a potom kud koji. Jedna grupa Bošnjaka se uputila tim putem, a da im niko nije objasnio da se do Bosne tim putem ne može nidokle stići, ili ne bar tamo gdje su oni mislili. U grupi koja se htjela po svaku cijenu vratiti bio sam i ja. I kad sam već imao kartu u ruci, prišao mi je jedan naš električar, eto i prezime sam mu upamtio, prezivao se Pajić, a bio je iz Han Pijeska. Reče mi: “Profa, hajmo kod mene u sobu na kafu. Imam nešto važno da ti kažem”. Krenuh za njim. U sobi ih pet-šest. Svi Srbi. Sjedoh sa njima. Oni se gotovo spakovali. Ja ono iz zajebancije ih upitah jesu li i maskirne uniforme spakovali, kad tolike kofere tegare. Svi me ozbiljno gledaju, nikom do šale, a Pajić mi reče: “Profa, dobar si čovjek, znamo te svi, samo si budala. Ti si iz Sarajeva, a samo budala misli da se preko Sofije i Beograda može stići u Sarajevo. Ono što ti ne znaš, a mi znamo je da je Sarajevo opkoljeno sa svih strana. Ne može ni ptica ni izaći ni ući. Ti sa putnom torbom i tim parama što su nam isplatili nećeš daleko dogurati. I za manje pare se danas glava gubi. Budi pametan profa, izgleda džaba tebi te tvoje škole, kad ništa o životu nisi naučio. Nego, vraćaj tu kartu i to odmah, ako ćeš nas pitati”. Ozbiljna lica ostalih u sobi su mi potvrđivali da se Pajić nimalo ne zajebava.

I tako ja odustadoh od putovanja u tu neizvjesnost ili možda i u smrt, kad to iz današnje perspektive posmatram. Sve više i više Srba je napuštalo Libiju. Bilo je i dirljivih rastanaka. Ljudi se znaju i po dvadeset godina. Radili skupa po svim tim bosanskim vukojebinama. Već od sutra će jedni druge samo preko nišana gledati. Bilo je i zajedljivih komentara, kad bi autobus sa Srbima zamakao u pravcu Tripolijskog aerodroma. Baš gadna vremena.

Od onog momenta kad sam samo pomislio da moram po svaku cijenu iz Libije, ta ideja me nije napuštala. Gotovo da mi je i bilo žao što nisam otišao pa makar i preko Sofije, kad sam već imao kartu. Sve je bolje, nego ova neizvjesnost, mislio sam. Dani su mi bili godine, a noći decenije. Ne znam ni kad spavam, ni kad jedem. Potpuno zatvoren u sebe, ni s kim se ne družim. Budan sanjam kako idem u Bosnu, kako me tamo svi željno iščekuju. Pravim milion planova i neprekidno slušam vjesti iz opkoljenog Sarajeva, kad mi to vremenske prilike dozvole, odnosno kad ima prijema. Radio Beograd ne slušam od onog dana kada sam čuo spikerku, moju poznanicu, koja je bila generaciju starija od mene u Prvoj gimnaziji, a bila sa Pala, Milanku Bojović. Ona je bila dugogodišnja spikerka na Radio Sarajevu, a onda, valjda kad se zaratilo se uspjela zaposliti na Radio Beogradu. E tu večer, kad sam je zadnji put čuo, kaže i ne trepčući slaga u dijelu izvještaja sa ratišta da se večeras vode borbe za srpsko selo Džankići. Milanka  je znala, ma morala je znati, jer je poznavala i mene i moju sestru, znala je da Džankići nikad nisu bili srpsko selo. Mogao je poštar ili šumar biti Srbin, ali selo je od svog postanka uvijek bilo stopostotno muslimansko. E od tada više nisam slušao Radio Beograd. Ponekad kad je loš prijem na radio Sarajevu, okrenem Zagreb. I tamo rat. Redovni izvještaji o granatiranju Šibenika i Zadra iz Kninske krajine. Sve više pominju i o nekim čarkama između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni i oko Prozora. Neću da vjerujem. Još samo to treba. Treba još i tu da se zarati, pa da ja Bosnu i Sarajevo nikad više u životu ne vidim. 

Ni sam ne znam kako, a do nas dođe glas da bi Bošnjaci mogli sa ostalim hrvatskim firmama letjeti iz Tunisa na Zagreb. Ubrzo se ta informacija pokazala tačna. Naravno, bio sam prvi koji se prijavio. Poslije dvije duge godine boravka sa dvije putne torbe, što poklona, što lične gardarobe, te 15 hiljada dolara u čekovima ameriken ekspresa sam se ukrcao u autobus koji će nas radnike “Hidrogradnje” dovući do aerodroma u tuniskom gradiću Sfaks. Odatle je avion Croatia airlines, inače čarter mašina, dalje vozio do Zagreba radnike iz raznih hrvatskih firmi. Ovaj put je tu bilo i radnika sarajevskog Energoinvesta, kao i moje firme Hidrogradnje. Inače je taj čarter let bio svake dvije sedmice. Tu pred polazak sam dobio moj pasoš i avionsku kartu. Autobus je vozio, manje više kroz pustinju i ja sam praznih misli buljio kroz prozor u ništa. Put je trajao oko šest sati. Zadnju dionicu puta, nekih stotinjak kilometara do Sfaksa, na prazno mjesto pored mene sjede, nekim slučajem, organizator puta za hrvatske radnike. Onako usput se upoznasmo i u nekoj neobaveznoj priči je on mene pitao kakve su mi namjere kad dođem u Zagreb. Rekoh da ću se probati probiti do Sarajeva. On me sažaljivo pogleda i pošto je bio stariji prosjedi gospodin, ono očinskim glasom mi reče: “E moj sinko, e baš ćeš ti sa dvije putne torbe, suncem preplano, probiti se do Sarajeva, a rat. Sinko moj, pa u Sarajevo sada ptica ne može ući. Nego ti starog Krešu poslušaj. Mi imamo ovaj čarter let svake dvije sedmice za Zagreb. Firma ti je, pretpostavljam, dala nešto para. Uzmi sebi dvije nedjelje odmora. Sjedi iz Sfaksa u voz i idi se malo odmori. Grad Tunis je prelijepa metropola. Malo se odmori, iživi i razmisli šta ćeš i kud ćeš dalje. Cijeli svjet je pred tobom otvoren. Na stotine tisuća bježe glavom bez obzira iz tog balkanskog pakla, što iz Hrvatske, što iz Bosne, a ti sa svojom ludom glavom bosanskom srljaš da je izgubiš. Evo ti moja podsjetnica, broj telefona je tu. Javi mi se za dvije sedmice, šta si odlučio. Jesi li me razumio?” Zbunjeno i nesigurno sam mu klimnuo glavom. Autobus se zaustavi pred jednim hotelom i Krešo me izgura iz njega. Izvadiše moje stvari ostaviše ih na cesti i autobus nastavi  prema aerodromu. Hotel je bio luksuzan dal Holidey inn ili neki drugi, znam samo da su dva nosača odmah prenijeli moje kofere do recepcije. Prelijepa Tunižanka na recepciji me sa zavodljivim smješkom pitala koliko dana želim ostati u njihovom hotelu. Bukirah za početak dvije noći. Pošto je hotel bio uzvišene kategorije, sam vjerujem da boljeg nije ni bilo u tom lučkom gradiću, imao je vlastitu diskoteku, bar i night club. A tek soba, terasa sa pogledom na more, TV sa svim mogućim kanalima, pa mini bar. Kupaonica sa jakuzijem. Tiho sam onako zabezeknuto zviznuo kad sam sve to vidio. Za večeru sam kao predjelo naručio oktopus salatu, a kad su mi donijeli cijelu hobotnicu isječenu i mariniranu, ja sam odustao od glavnog jela. Za piće naručih pivo koje sam gotovo eksirao. Osjećao sam se kao kralj. Kad sam konačno došao u bar i sjeo za šank i kad sam još dupli skoč on d rok naručio, počeo sam trljati oči, da se ubijedim da ne sanjam. Tu na podiju su plesale tri djevojke, a ja siromah ne mogu da odlučim koja je od njih najljepša. Za one koji ne znaju, razlika između Libije i Tunisa je nebo i zemlja. Ima Libija još ljepših hotela, ali je alkohol najstrožije zabranjen, a diskoteke i žene u njima su misaone imenice i naučna fantastika zajedno. I ja tako u jednoj muškoj sredini odrobijao dvije godine. A vidi ovo ovdje. Viski me krenuo, pa sam ga naručivao i pio ko vodu. Zaboravio sam bio već i kako izgleda njegov opori, ali prijatni okus. Na kraju sam ustao i počeo plesati sa tim djevojkama na podiju. Stalno sa osmijehom na licu, malo pripit, sa osjećajem kao u raju sam se djevojkama učinio simpatičan, pa me pozvaše za svoj sto. Bile su Francuskinje, iz Pariza. Ne znaju engleski. Ili znaju taman toliko koliko ja znam francuski. Znači sve se svodilo na pokušaje i osmijehe. To vremenom pređe u dosadu. Ja sam znao na francuskom samo ono mersi boku i žtem monamur. Kad sam htio da ispadnem ko biva pametan i najlaf, rekao sam jednu jedinu rečenicu koju sam cijelu znao na francuskom, a to je ona rečenica iz disko pjesmice od grupe Label, ono vu le vu kuše avek mua se sva, u prevodu, bi li ti htio (htjela) večeras sa mnom spavati? Francuskinje su me zbunjeno gledale. Vjerovatno nisu čule za tu pjesmu i nisu skužile fol, već su ukapirale da sam pijan i da pričam gluposti. Poslije par minuta neugodne šutnje se kulturno izviniše i koliko sam shvatio, trebaju rano ustati i putovati dalje. Eto tako sam uspio jednom rečenicom poplašiti ribe. Šta ću, vratih se na svoje mjesto i nastavih piti do dugo u noć. Ovaj put sam. Ne znam ni kako sam se dovukao do sobe. Ujutro mi je mozak pulsirao, a glava pucala. Popih tabletu za glavu i zavalih se u jakuzi. Topla voda mi je masirala leđaa a ja sam osjetio vremenom da me glavobolja popušta. Bio sam doduše mamuran ko čep i nisam osjećao glad, mada sam doručak naručio u sobu da mi donesu. Kad sam izašao na terasu, gotovo sam oslijepio od iznenadne svjetlosti. Dan je bio prekrasan i sunčan. Odlučih da malo kasnije izađem i malo upoznam grad. Tako lutajući, besciljno u nepoznatom gradu, nekako nabasah na Citybank i shvatih da bi mogao zamijeniti štagod para. Znao sam da je Citybank američka banka i nekakav đavo me nagovori da pitam da li bih ja mogao predati moje čekove ameriken ekspresa i otvoriti račun kod njih. Službenica mi, kad je vidjela o kakvoj se sumi radi, reče da sačekam da dođe šef. Šef je bio jedan hvalisavi i slatkorječivi Tunižanin i reče da je njihova filijala, gdje je on također direktor, u gradu Tunisu. Inače, oni jesu dio te američke porodice banaka i da sve može, samo moji čekovi moraju čekati najmanje dvije sedmice da se realiziraju, tj. da mogu dići keš u dolarima, tek za dvije sedmice. Za početak mi isplati dvije hiljade dolara i ja nešto odmah zamijenih u tuniske dinare i to, tek sam kasnije skontao, po vrlo nepovoljnom kursu. Misleći da sam uradio najbolju moguću stvar, onako samozadvoljan izađoh iz banke. Nešto tih čekova sam ostavio kod mene, neunovčenih.

Sljedeći dan, kad sam platio hotel, taxi me dovezao na željezničku stanicu Sfaks. Sjeo sam u voz i za par sati sam bio u gradu Tunisu. Na stanici me salijetaju sa svih strana da mi nose stvari. Neki su ujedno i reklamirali hotel u kom su radili kao nosači. Pošto sam već upoznao cijene hotela u Tunisu, odlučih se za jedan hotel srednje klase, koji je bio sa polupansionom i nije bio skup. Oko trideset dolara za noć. Hotel se zvao “Omrane” i nije bio daleko od glavne željezničke stanice, a nalazio se ni manje ni više nego u ulici Rue de Yugoslavie. I tako se odlučim u tom hotelu ostati bar sedam narednih dana. U hotelu nije bilo alkohola, na moju veliku žalost. Bio je u jednoj poprečnoj ulici koja je išla paralelno sa glavnom avenijom u kojoj su svi oni prateći objekti, od hotela svjetskog glasa, banaka, do ekskluzivnih robnih kuća. Također, hotel nije bio daleko ni od glavnog suka, tj. arapske pijace, sa svim tim bazarima i prodavnicama mješovite robe, začina, mirođija, suvenira i šta već. U tom suku sam bio jednom i nikad više. Masa ljudi se valjala, užasni smrad kanalizacije se mješao sa zadahom oznojenih ljudi i mirisom arapskih začina. Jedva sam živu glavu izvukao. Kad vide samo da si obučen i da se ponašaš kao stranac, agresivni trgovci ti ne daju oka otvoriti. Silom te uvlače u radnju, nude ti neke mirođije, da pomirišeš samo, iako ne znaš ni šta je ni čemu služi. Najveća je greška ako za nešto pokažeš interes, za neki suvenir ili tako nešto. Tek tada si ga najebo. Nekako kad ovo pišem, znam da sam nepravedan. Znam da bi rahmetli Zuko Džumhur o tome napravio putopis, a Andrić bi pokušao ući u psihu i dubinu duše tih trgovaca, te bi analizirao njihov berberski trgovački mentalitet i našao objašnjenje zašto su takvi kakvi jesu. Meni se to tada učinilo jako zamornim. I pošto sam već dugo živio u tom svijetu, do zla Boga dosadno.

Više me zanimalo gdje mogu naći kakav restoran, gdje mogu popiti pivo ili bilo šta drugo alkoholno. Negdje u blizini mog hotela je bila neka ko birtija, hajd recimo i nazovimo je pivnica, jer se samo pivo prodavalo. Masa ljudi se gurala do šanka da kupi pivo. Nije bilo stolica u toj “pivnici” nego samo visoki stolovi. Pivnica je bila dupke puna, a još toliko ljudi je cugalo napolju. Naravno, sve muškarci i po svemu sudeći, alkoholičari, jer su tu čamili od rane zore. Pivo je tu bilo bagatela, jedan dolar. Za razliku od recimo hotela gdje je pivo od tri do pet dolara. Tu u blizini te pivnice bio je kao neki imbis gdje se onako stojeći moglo za male pare jesti. Bilo je samo meso u ponudi i to piletina i janjetina. Vidjeh da svi naručuju one janjeće vilice. Naručih i ja dva para. Nije se tu moglo bog zna šta pojesti, ali su oni mišiči na janjećim obrazima bili jako ukusni. Inače se cijela janjeća ili ovčija glavuša prvo kuhala u vodi, a potom pekla u rerni, poput onoga kako mi u Bosni pripremamo teleću glavušu.

Mene je ipak od svega interesovao moderni dio grada i tražio sam sebi mjesto, gdje mogu ujutro popiti espreso i pojesti kroasan, pošto je Tunis zemlja koja je baštinila francusku tradiciju i bilo je tih braseria na svakom ćošku. I tako u tom traženju nabasam na hotel Afrika. Hotel koji dominira cijelim gradom. Višespratna građevina, smještena u strogom centru modernog Tunisa. U prizemlju veliki bar restoran gdje je bilo i alkoholnih pića po prihvatljivim cijenama. Pivo košta tri dolara, što je OK. Eto, tu sam se stacionirao. I samo što sam sjeo, upoznam tipa sa kojim ću se družiti narednih dana. Znao je engleski, bio rođeni Tunižanin, oženjen, imao porodicu i sve vrijeme me ubjeđivao da čeka papire za Francusku. Zvao se Mostari, i nekako sam odmah na početku stekao puno povjerenje u njega. U ovom svijetu, naći Arapa i vjerovati mu, ma to graniči sa naučnom fantastikom. Arapi inače ne vole Evropljane, prije svega jer su hrišćani i kolonijalisti. Kao kolonijalna sila Francuska nema baš najbolji ugled među njima, jer su ih navodno decenijama terorisali i iskorištavali. Ali i pored toga, iz čisto ekonomskih razloga, žele pobjeći iz Tunisa i dočepati se neke evropske zemlje. Po mogućnosti Francuske ili Njemačke. Mostari je bio inteligentan i obrazovan čovjek, a njegova sestra, koju ću kasnije upoznati, radila je na državnoj tuniskoj televiziji i bila diplomirana novinarka koja je završila studije u Parizu. Kad je Mostari čuo odakle sam i da namjeravam ići u Bosnu, on me počeo gledati sa simpatijama. Ipak, za sve vrijeme našeg druženja, nije se čak ni našalio da pokuša platiti piće u hotelu Afrika. Uvijek se podrazumijevalo da ću ja to uraditi. Ali eto, tješim se, vjerujem eto, da je imao para da bi i on nekad nešto platio. Međutim, za sve vrijeme mog boravka u Tunisu, to se nije desilo. Jedan dan me Mostari pozvao na ručak kod svoje porodice. Imao je veoma mladu i lijepu ženu, ako je imala 20 godina uopšte. Imali su jedno dijete. On je imao tu negdje moje godine. Do trideset pet. Živjeli su u nekoj veoma siromašnoj zabačenoj četvrti Tunisa. Vozili smo se taxijem, gotovo pola sata od centra grada. Živio je sa roditeljima u nekoj maloj kućici. Jeli smo kuskus u jednoj skučenoj prostoriji, bez stolova. Sjedilo se na spužvama i jelo iz jedne tepsije, prstima. Jelo je imalo sve ono što nisam volio. Glavni sastojak je riža, dosta povrća, gdje je dominirala paprika i feferoni. Jelo jako začinjeno tim arapskim začinima, prebibereno, sa obiljem bijelog luka. Tek se, ako si te sreće, negdje naluta na komadić mesa. Jelo je bilo toliko ljuto i papreno da sam ja gotovo plakao od te ljutine. Oni su se do suza smijali mojim patnjama. Naravno da je to bilo i glavno i jedino jelo. Jeo sam iz pristojnosti, a kunem se da nešto gore u životu nikad ni ranije ni kasnije nisam jeo. Poslije se pio jako zašećereni čaj, prešećeren da ubije kiselinu limuna. Zamolih Mostarija i dadoh pare da nam negdje ako ima donese dva piva, što je on ubrzo i uradio. Jedva sam čekao da se iz te sirotinje i bijede izvučem. Kod njegove sestre je bilo sasvim drukčije. Sestra mu bila u novogradnji u dosta luksuznom stanu. Muž joj također bio novinar. Nijedno nije pričalo engleski i znam da su sa Mostarijem sve vrijeme pričali francuski iako im je svima arapski maternji jezik. Pili smo viski i to Johnny Walker red label. Sestra mu je bila po evropskoj modi obučena, a osim toga je i ona sa nama pila viski. Mostari im je prevodio moju životnu priču koja se njima učinila jako interesantna. Kad se ono popilo, oboje su navaljivali da dođem kod njih na televiziju i dam neki kao intervju. Naravno da, kad su se otrijeznili, ništa nije bilo od toga.

U hotelu u kom sam ja prebivao nije bilo nikakve zabave. Čak ni bara. Samo restoran za večeru i doručak. Pitao sam Mostarija, da li u Tunisu gradu postoji ikakav noćni život. A on me čak dva puta pitao jel me to stvarno zanima. Kad sam mu to potvrdio, on me povede u jedan dio grada gdje se skupljao sasvim drukčiji svijet. Pitao me jesam li zainteresovan za noćni bar i kad sam potvrdio da jesam doveo me do tog bara, pred kojim je sjedio grdosija od čovjeka. On je bio kao izbacivač, ali je i onako odokativno birao goste. Naravno, mene je odmah pustio, a Mostarija tek na moje insistiranje i novčanicu od 5 dolara. Naravno da sam se odmah svidio toj gorili od čovjeka i kad smo ušli u taj, ma recimo kabare, sve je bilo uređeno kao u Mulen ružu u Parizu. Mala bina, za polugole plesačice, u uglu živa muzika. U sredini je bio podij za ples. Stolovi za sjedenje su bili izvan tog podija, a nama u čast, ili vjerovatno samo meni, posebno je donesen mali stolić sa dvije stolice i namješten tačno na tom podiju. Odatle sam jedini ja imao direktan pogled na binu i na plesačice kankana. Eto koliku moć je imala ta skromna novčanica od pet američkih dolara. Pivo je tu koštalo također pet dolara i Mostari ga je na brzaka popio i još prije početka programa otišao kući. Program je počinjao tačno u ponoć. Za moj stolić se često zalijetao poneki Arap, koji je, doduše ljubazno, pitao je li slobodno. Međutim, odmah bi bio grubo odstranjen od strane vlasnika noćnog kluba. Međutim, ja tu prvu večer nisam ni slutio šta se tu sve zbiva i kakva su tu pravila igre. Naravno da je ta prazna stolica za mojim stolom bila rezervisana za animir damu. A njeno pivo nije bilo pet dolara, nego dvadeset. Uz to još bezalkoholno. Uloga animir dame je bila da u svakom pogledu zadovolji gosta, u svakom pogledu, osim sexa naravno. Cilj je bio jednostavan. Da gost, prije svega sam dovoljno popije i da se naplaća tih bezalkoholnih pića, samoj animir dami. A ona je eto oblijetala oko tebe, plesala sa tobom na podiju, sjedila ti na krilu, mazila se. I to su uglavnom bila ta pravila igre. Naravno da se gost morao ponašati uljudno i pristojno, jer bi u svakom drugom pogledu odmah bio izbačen napolje. Program na bini je uglavnom bio grupni ples, kankan ili nešto baletsko. Dame su, po uzoru na francuski kabare, bile gornjim dijelom obnažene. One bi dizale tempo do glavne tačke večeri, striptiza i plesa na štangli glavne zvijezde večeri, neke libanonske umjetnice, plesačice na štangli. Sav njen šou je bio do usijanja nabijen erotikom. Naravno da su gosti mogli da je daruju novčanicama, a ona bi u znak zahvalnosti izvodila svoj program pred njihovim stolom. Tu večer poslije tog programa, za moj sto je prišla ta umjetnica. Kad sam joj htio naručiti piće, mahnula je konobaru da joj sa njenog stola donese njenu flašu vina, što me iskeno rečeno, jako začudilo. Sjedila je prekoputa mene i sa zanimanjem me šuteći posmatrala. Zatim me zamoli za moju jednu cigaretu. Pošto sam joj pripalio, ona mi puhnu u lice i reče da joj se sviđam, ali da je sretno udata i da je muž čeka u hotelu. I kćerkica joj je tu. Ima 5 godina. Voli je najviše na svijetu. Radi taj posao što radi jer ništa drugo ne zna raditi. Svog muža je upoznala slično kao sad mene i živi u sretnom braku. Govorila je tečni engleski jezik. “E, dovoljno sam ti rekla, sad ti pričaj o sebi i kakav te đavo dovede u ovaj grad i ovu rupu od kabarea”, reče mi gotovo zapovijedno. Kad ispričah sve o sebi, pomilova me nježno po obrazu i reče. “Dobro je, samo nek nisi smrdljivi Arap, pun kurac mi ih je. I nemoj tako da bacaš pare na te animir dame. Znam ih sve do jedne. Pokvarene su do srži. Svaka ima svog makroa i samo gledaju da ti izvuku lovu. Ako već tražiš žensku za zabavu, druži se sa ovim plesačicama, one su Rumunke, evropljanke i ne moraš im plaćati to skupo bezalkoholno pivo. E eto, ja ću im reći nek se malo druže sa tobom. A eto ako budeš ubuduće ovdje dolazio, sad znaš pravila igre. Odoh sad. Moram još ovu tačku odraditi, pa odoh svom mužu i kćerki.” Poljubi me nježno u obraz i ode na binu. Samo što je otišla od mene, za moj sto požuriše da sjednu čak dvije animir dame. Ljubazno im se zahvalih na društvu i pozvah konobara da naplati. Ceh je tu večer bi 100 dolara i za te pare sam usput i dobio besplatnu lekciju i tako naučio pravila igre u tom kabareu.

Naravno, u kabareu ću gotovo svaku večer biti redovan gost i mnogo je tu bilo doživljaja. Nekad lijepih, nekad ružnih. Ružno je ta neiskrenost, gdje nije bilo prijateljskih lica, jer su mene kao stranca, bijelca, poštenog strijelca, posmatrali kroz moj novac, koji sam tu trošio nemilice. Onaj gorila sa ulaznih vrata, a kome sam ono napočetku dao bakšiš, pet dolara, svaki se put trudio da moj sto bude postavljen uvijek na istom mjestu i da niko od lokalaca, ne smije ni blizu prići tom stolu, a kamoli da sjedne u praznu stolicu, tj. jest da mi pravi društvo. A društvo su mi uglavnom pravile te jeftine žene, koje su poluobnažene igrale kankan. Često bi sa mnom sjedila i glavna zvijezda večeri, spomenuta striptizeta iz Libanona i ona je jedina bila koja je meni naručivala piće i ni za živu glavu nije dozvoljavala da ja njoj šta platim. Vremenom će mi se doslovno povjeriti, tamo pri kraju mog boravka u Tunisu, da je vlasnik tog kabarea-bara, noćnog kluba, zovite ga kako hoćete, bio njen muž, koji je rijetko i ulazio u svoj objekt i da je alfa i omega tu ustvari bila ona. Tj. ona je bila vlasnica tog lokala. Sve se to na kraju ipak razjasnilo, čak i to da je gorila na vratima bio njen djever, tj. brat od njenog muža.

Kad sam jednom Mostariju, tom mom poznaniku rekao da je moje pravo zanimanje za šta sam se obrazovao, ustvari, profesor istorije, on me iznenađeno upita zašto ne posjetim Carthage (Kartaž, franc.), kad mi je to pred nosom. Carthage ili drevna Kartagina je dio grada Tunisa i do nje se može doći običnim tamvajem kome je polazna stanica, baš tu, ispred hotela Afrika. Nisam mogao vjerovati šta mi je pričao. Je l’ to ista ona Kartagina u kojoj se rodio jedan od najvećih vojskovođa, koji je sa slonovima prešao Alpe. Je l’ to ista ona Kartagina koju su Rimljani do temelja srušili iz osvete za poraze koje im je Hanibal nanio u Italiji. Dok je nije zauzeo, Scipion Afrikanski, osvajač Kartagine, naredio je svom robu da ga svako jutro podsjeti da se Kartagina mora razoriti. Jedan cijeli dan sam posvetio obilazeći te ruševine. Kad sam rano ujutro tramvajem stigao dolje u drevnu luku, od nje nije Bog zna šta puno ostalo. Po koji onaj stub, kao i uvala gdje su se brodovi sklanjali od nemirnog mora. Čim sam stigao, odmah su me opkolili prodavci suvenira. I ne samo suvenira, nego i “starog” novca i “starih” predmeta, koje su eto jučer slučajno iskopali. Naravno da nisam bio toliko glup, pa da im povjerujem, međutim vodiča, tih turističkih, nisam se nikako mogao osloboditi. Pratili su me u stopu. Na kraju sam odabrao jednog i platio mu za to 10 dolara. Onda me on odveo do cisterni za vodu, pa potom do samog grada Carthage. Grad Kartagina se nalazi u podnožju jednog brda, u zavjetrini. More se odatle nije vidjelo jer je bilo sa druge strane tog uzvišenja. Zidine grada su bile uglavnom očuvane, ali kuće i građevine gotovo do temelja razrušene. Scipion Afrikanski je dobro odradio svoj posao. Mjesto gdje su drevni Kartaginjani živjeli je bilo pregusto naseljeno. Kuće su se naslanjale jedna na drugu, nigdje nije bilo slobodne površine za bašte ili slično, samo su ulice razdvajale nastambe jednu od druge. Ulice su bile sve po onom rimskom obrascu i sve su bile zvjezdasto izgrađene i razgranate i sve vodile, tj. spajale se na glavni trg, forum..

 Na vrhu tog uzvišenja je bila francuska crkva St. Louisa, uz nju manastir za časne sestre koji je vremenom pretvoren u muzej. Kad sam ušao u muzej, moj vodič, vidjeći valjda da je suvišan, nestao je bez pozdrava. Više ga nisam vidio. Muzej je bio prepun eksponata iz vremena drevne Kartage. Bio sam opčinjen brojnim statuama, nakitom, glinenim posudama. U toj ogromnoj građevini koja je imala samo prizemlje i gornji sprat, bio sam pored čuvara muzeja jedini gost. Osjećao sam se kao da me neko nekim strojem vratio u to vrijeme. Eksponati su bili obilježeni na dva jezika, od kojih nisam razumio ni jedan. Naime, sve je pisano na arapskom i francuskom jeziku. Od svega sam mogao uočiti samo o kojoj godini se radi. Istorija Kartagine, za mene interesantna, se kretala od oko 300. godine prije nove ere, tj. od sukoba sa Rimom za prevlast nad Mediteranom, pa sve do njenog pada i razaranja od strane rimskog osvajača Scipiona Emiliana Afrikanskog 146. godine prije nove ere i na taj vremenski period sam naročito obratio pažnju.

Poslije mog otkrića Kartagine, danima sam poslije dolazio na to mjesto da se divim toj drevnoj kulturi. Nikada mi ni do dana današnjeg nije bilo jasno zašto tako malo ljudi posjećuje to mjesto. Mene su gotovo svi čuvari i kustosi bili upoznali, a stranih turista, sredinom decembra te 1992. godine, gotovo da nije ni bilo. Vremenom sam se počeo osjećati domaćim i sve se srdačnije počeo pozdravljti sa osobljem. Vremenom su mi ti obilasci Kartagine doslovno ispunili dan. Noću sam naravno postao inventar u kabareu. Bližila se Nova godina, a ja još nisam počeo razmišljti o tome kad ću krenuti u Bosnu i kad ću nazvati onog Hrvata što obezbjeđuje avionske karte za Zagreb. Jednog dana ipak odlučim da ga zovnem i upitam kad ima let za Zagreb i on mi reče da dolaze praznici, katolički Božić i Nova godina i da je sljedeći let drugog januara. Hajd dobro, imao sam još nešto manje od dvije sedmice preda mnom da proživim, mislio sam. Pošto sam imao telefon u sobi hotela, nekako u toj dosadi sam vrtio u glavi koga bih mogao nazvati. Znao sam da je diverzijom u pošti Sarajevo odsječeno od svijeta i tako mi pade na pamet da zovnem mog vjenčanog kuma iz prvog braka, koji je živio u Beogradu. Okrenem ja tako broj i javi mi se njegova sestra. Obradovala se ona, pita gdje sam, kako sam, a kad sam upitao za kumašina, gdje je, ona sve u zagonetkama. Pa, nije tu, poslom je odsutan, njemu je dobro. Pozdravit će ga od mene kad se čuje sa njim. Vidim, sve mi nešto vrluda i kad sam se uozbiljio i uporno zahtijevao da me poveže sa njim, ona mi odbrusi: “Suki bre, jesi li sišao sa uma, pa rat je bre i slušaju nas, piši ovaj broj pa ga sam zovi.” Zapisao sam uredno broj i pozdravio se sa njom uz izvinjenje. Broj koji mi je dala, vidim kasnije, nije u Srbiji nego u… Njemačkoj.  

Sutradan odlučim da zovnem kumašina. Kad sam ga dobio, on vrišti od radosti. Kad sam mu rekao da sam u Tunisu, njegovoj radosti nije bilo kraja.

“Znači, za par dana si ovde u Nemačkoj. Joj, kume, kako mi nedostaješ i kako sam se poželeo nekog svoga”, zvonio mu je glas od sreće. “Sutra će ti moj dobar prijatelj Nemac potpisati garantno pismo. Sedi tu i čekaj dok ne dobiješ vizu za Nemačku, jesi li me razumeo. Nigde ne mrdaj. Moraš se samo prijaviti u Nemačku ambasadu i ispuniti zahtev za vizu. Moj kumašine, pričaćemo još kad se vidimo. Ja sam zbrisao iz onog našeg sranja tamo, kad sam dobio treći poziv za mobilizaciju. Sve sam nešto kontao, zamisli bre, da me bace u Bosnu tamo i da pucam na tebe, tvog oca, majku  i tvoju porodicu. Ja bre da pucam na nekoga, a zamisli samo, da na svoga pucam. Radije mrtav. Eto nisam ni znao gde si ti. Fala dragom Bogu da si daleko od tog sranja. Obećaj mi da ćeš već sutra otići u Nemačku ambasadu i predati zahtev za vizu. Ja trenutno živim u jednom nemačkom selu, okružen samo Nemcima i nemam nikakvog kontakta sa našim svetom. U neku ruku je to dobro u ovim vremenima, ali kumašine, znaš kako mi nedostaje naša reč, pogotovo kad imaš pravog prijatelja i kuma uza se u ovim teškim vremenima”.

Pozdravih se sa njim i obećah mu da ću koliko sutra otići u Njemačku ambasadu i predati zahtjev za vizu. Nisam imao snage da mu kažem da se namjeravam vratiti u Bosnu. Ne bi ni razumio da na svijetu ima takvih budala.  Sutradan ujutro, nađoh se sa Mostarijem na kafi u hotel Africi, ispričah mu o mom razgovoru sa kumom. On oduševljen što sam konačno odabrao pravo rješenje. Godinama, kaže, i rukama i nogama kopa da se dočepa Francuske i da ode konačno iz ove vukojebine, a meni se to eto iz prve ruke posrećilo. Ma nismo ni završili sa kafom, a on već naručuje na recepciji taxi da nas vozi do Njemačke ambasade. Pratiće me cijelim putem. Kad smo stigli pred ambasadu, već su se stotine ljudi gurali pred gvozdenom kapijom. Unutra, kroz tu kapiju u ambasadu su puštali samo po jednog. Odmah sam se htio vratiti, čim sam vidio gomilu, međutim Mostari ni da čuje. Pita me da mu dam 10 dolara i kad mu dadoh, on odmah nestade u masi. Za pet minuta dođe po mene u pratnji uniformisanog lica koji je na rukavu imao traku sa onim “security”. Ovaj uniformisani me progura kroz masu i ugura me kroz službeni ulaz u ambasadu i dovede pred šalter za prijem zahtjeva za vizu. Prelijepa službenica, poslije saznam da je Tunižanka udata za Nijemca, ljubazno me primi i veoma se obradova kad počesmo pričati engleski. Kaže da joj je baš drago da malo osvježi znanje. Vidim da su sve karte u mojim rukama i ona se sama ponudi da mi ispuni zahtjev. Pored toga mi obeća da će sve učiniti što je u njenoj moći da što prije dobijem vizu, ali da moram požuriti prijatelje u Njemačkoj da mi što prije pošalju garantno pismo. Izađoh iz ambasade u nevjerici, sve se završilo za desetak minuta, a tamo pred željeznom kapijom se beznadežno gurala još veća masa ljudi nego kad sam tek došao pred ambasadu. Mostari je sijao od sreće, što mi se, eto, našao pri ruci. Kad sam se vratio u moj hotel i kad sam ostao sam, nekako sam ipak bio u dubini duše zadovoljan razvojem događaja. Do jučer su stvari bile u magli, nekako sam se mislio preko Hrvatske dočepati Bosne, a onda šta mi Bog da, a evo danas se nudi i druga mogućnost, da izbjegnem svo to sranje od rata i da se kao i stotine hiljada drugih, sklonim na sigirno. I opet nisam bio siguran za šta ću se odlučiti, ali eto, sad sam bar imao dvije mogućnosti, a to puno znači. Negdje par dana prije Nove godine, upita mene Mostari zašto se ja toliko razbacujem parama i skupo plaćam hotel, kad u njemu najmanje boravim. On će se potruditi da mi nađe nešto kao pansion za petostruko manje para. Tako je i bilo, našao mi on u blizini stanice prenoćište, pansion, po cijeni za nemogućih 7 dolara. I meni zaista od te jednostavne sobe za prespavati više nije ni trebalo. Uoči  same Nove godine upitah ja Mostarija gdje će on to proslaviti, a on mi uz svo izvinjenje reče da Nova godina za muslimane nije nikakav praznik i da je to za većinu tunižana običan dan. On sam ne misli nigdje slaviti, ali da ima tih par evropskih barova i kafana koji to slave, pa će se on za mene raspitati. I tako mi predloži neki polunoćni bar, poludiskoteka i reče da je tu poskupo, ali da je mirno i pristojno mjesto u kojem se mahom okupljaju evropljani, tj. razne evropske misije, ambasadori i poslovni ljudi i sl. Hajd, tu ću i ja, pa šta bude. Došao sam rano, negdje već oko sedam uvečer i odmah našao mjesto za šankom. Odlučih tu noć da se napijem. Negdje je u cijenu dočeka Nove godine bila uračunata i neka zakuska pa mi u tanjiru donesoše nekog sira i narezanog suhog mesa, par maslina i sve mi to za šank serviraše. Pošto sam odlučio da se napijem, naručih sebi i flašu viskija i to onog Čivasa, za astronomskih 120 dolara za flašu. Ali kad je bal, nek’ je maskenbal. Viski mi je tako dobro prijao tu noć. Nisam se ni osvrtao kakva je atmosfera tu u tom lokalu. Dok sam još bio trijezan, primijetio sam da je lokal urađen onako evropski, mali podij za ples uz light show i muzika, pretežno disko. Publika, uglavnom evropljani. Vremenom sam se koncentrisao samo na viski i mislima bio daleko od svog okruženja. Za poluokruglim šankom osim mene nije niko drugi sjedio, a onda ni sam ne znam kako, pored mene se privali jedan Arap, obučen tradicionalno u onu bjelu halju i oko glave ogrnutom bijelom maramom sa onim crnim đerdanima. Nije ni pitao je l’ slobodno, već na arapskom od konobara naruči praznu čašu. Konobar mu dade čašu punu leda, a on onako slobodno nasu sebi iz moje flaše gotovo do vrha punu čašu. Ja, pošto sam bio u tom blaženom raspoloženju i ne želeći nevolje, samo se nasmijah i nazdravih mu, a on nagnu čašu i gotovo u jednom dahu je iskapi. Vidim da je mlad momak, ako je bio i stariji od dvadestpet godina. Čim je ispio čašu, skoči sa barske stolice i ode na podij igrati.  Ja se opet vratih svojim mislima, već pomalo opijen i sa nekom ugodnom toplinom oko srca. Neće dugo proći, a isti Arapin će opet sjesti pored mene i opet sipati sebi piće iz moje flaše. Ovaj put će sam početi razgovor sa mnom i to na veoma dobrom engleskom jeziku. Reče mi da mi se divi, da tako sam sjedim sa naručenom flašom viskija i u svojim mislima. Reče još da je on tako sam proveo godine, studirajući u Londonu i često, kao ja, znao u nekom engleskom pubu naručiti flašu viskija i sam piti. Reče još da je iz Saudijske Arabije i da mu je ime Ahmet. Kad sam se ja predstavio i rekao mu moje ime, on se poče smijati. Kad ga upitah što se smije, on mi objasni da je moje ime u Saudijskoj Arabiji ustvari žensko ime i da u prevodu znači Srećka, italijanski Felicija. Objasnih mu na kraju da je moje ime veoma često muško ime u Bosni, ali da niko ne zna da je to žensko ime i da ja to eto prvi put to od njega večeras čujem. Ispričah mu istinu i kako sam dobio ime. Moja majka je zapravo htjela da mi da ime po po tadašnjem kralju Saudijske Arabije ibn Saudu, ali su oni to kasnije u matičnom uredu krivo napisali. Kad sam spomenuo kralja Sauda, mladić se uozbilji i reče da su njegov pradjed i kralj Saud bili veoma bliski rođaci. Meni se tek tada oči otvoriše i bi mi jasno da pijem sa nekim iz te kraljevske loze. Kad se okrenuh oko sebe, tek tada primijetih dvije ogromne ljudske spodobe koje nas sve vrijeme drže na oku, njegovi tjelohranitelji. Veoma brzo smo mi spucali flašu viskija i taman kad sam htio ja ponovo poručiti, nova flaša je već bila tu. Njega je veoma brzo savladalo piće. Često je ustajao da igra na podiju, ali to više nije bila igra već je teturao onako pijan među drugim koji su igrali. Pođe još jednom prema šanku da pije sa mnom, ali je već bio K.O. Počeo je povraćati po sali. Njegovi pratioci su to čistili iza njega nekim rolnama papira što im je posluga dala. Jedva su ga izveli iz lokala. Koja blamaža. Međutim, preda mnom je sad stajala gotovo nenačeta flaša Čivasa. Valjalo je to popiti. Ni sam ne znam kako, ali ona ugodna toplina oko mog srca se nekako rasplinula, nestala. Ovaj saudijski princ me potpuno izbacio iz mog pređašnjeg raspoloženja. Još nije bila ponoć, ali ja ipak odlučih da napustim lokal i da, prije nego što odem na spavanje svratim, na jedno piće, do mog kabarea. Zamolih za račun i upitah da li mogu ovu flašu sa sobom ponijeti. Konobar mi reče sa osmijehom da mogu flašu ponijeti, da je moj račun već plaćen, ali i da pričekam par minuta dok mi spreme neki poklon. Ja sam zinuo od iznenađenja kad mi donesoše u onu ukrasnu papirnu kesu, spakovane još dvije flaše Čivasa. Konobar se nasmija kad je vidio moj zbunjeni izraz lica. Reče na engleskom: “This is from Ahmet, happy New Year”. Bio sam ganut do suza. U kabare sam ušao sa tri flaše Čivasa i slavilo se do zore. Tu noć, okružen striptizetama, i polugolim kabaretistkinjama sam se osjećao kao kralj. Znam samo da sam uz njih i sam pokušavao da plešem kan-kan i šta sve nisam. U pansion sam došao vjerovatno zorom, ko će se toga sjetiti. Prespavao sam cijeli dan i noć i taj drugi dan me probudio Mostari. Sve vrijeme dok sam spavao napolju je bilo nevrijeme. Ko zna iz kojih razloga je soba u kojoj sam spavao bila puna vode. Da li je negdje prokisnulo, da li je pukla cijev, da li su podzemne vode, jer je soba bila u prizemlju, ko će sad sve to znati. Kad sam pošao u kupatilo da se umijem, voda mi je bila do članka. Gazda pansiona je zvao Mostarija da me probudi i da se preselim u neku drugu sobu na sprat. Imao sam sa sobom dvije putne torbe, jedna je bila otvorena i u njoj mi je bila odjeća za nositi. Ona onako otvorena ležala je na podu, dok je druga neraspakovana bila na ormaru. Ona što je ležala na podu, bila je puna vode. Mostari je digao na fotelju i vadio stvari iz nje pokušavajući spasiti šta se da spasiti. Međutim, osim par stvari na vrhu, ostalo je sve bilo mokro. Onako mamuran, još nesvjestan situacije, samo onako prazno sam buljio u stranu. A onda, kad sam postao svega svjestan, pobjesnio sam. Rekoh Mostariju da ne mislim više ni minute ostati u tom pansionu i zamolio ga da mi poruči taxi. Gazda se valjda izvinjavao, ali pošto sam slabo razumio arapski, a on engleski nije govorio, otprilike sam naslutio šta je htio da mi kaže. Htio mi je vratiti bar pola para, kad sam mu platio račun, ali ja nisam htio ni čuti. Važno mi je bilo, samo, što dalje odavde. Taxi nas je čekao pred pansinom, a napolju potop. Ja takvu kišu, tog drugog januara 1993. više nikad u životu nisam doživio. Taxi je više plivao kroz vodu, nego što je vozio. Dovuko nas je, po mojoj želji, pred hotel Afriku. Na recepciji je Mostari zamolio osoblje da moje putne kofere sklone negdje dok se ne odlučim gdje ću. Prenoćište sa doručkom u hotelu Afrika”je koštalo 70 dolara i Mostari me molio, ma šta molio, kumio, da ne bacam tolike pare, kad ima kudikamo jeftinijih. Sjedili smo u kafeu i ja upitah Mostarija koji je datum. Kad mi reče da je drugi januar, meni odjednom sinu u glavi. Pa danas je let za Zagreb. Skočih ko oparen do recepcije, dadoh im broj i sačekah da me spoje. Javi mi se onaj gospodin iz agencije i ja ga zamolih, da ako ima mjesta na avionu da mi jedno rezerviše. On reče da je let u 11 navečer i da nema problema sa rezervacijom. Rekoh mu da sam u gradu i da ću sve učiniti da stignem na taj let. Vratih se kod Mostarija i rekoh mu šta sam naumio. On je bio zapanjen. Samo je glavom vrtio.  “A Njemačka, šta ćeš sa tim. You are crazy. Poslije svega što smo uradili i ti ćeš u taj jebeni rat”, nije mogao sebi da dođe. Reče mi i nešto kako to Arapi kažu i o čemu sam kasnije, dugo razmišljao. Reče mi: “Čovječe, urazumi se, Bog te gleda, a đavo ti komanduje”, i samo vrtio glavom u nevjerici. Kad mi je Mostari spomenuo Njemačku, sjetih se kuma da ga nazovem i da mu kažem šta sam naumio. Nazvao sam ga sa recepcije hotela Afrika i rekao mu da letim noćas za Zagreb i da ću se probati nekako probiti do Sarajeva. Kum je prvo jedno vrijeme šutio, zatim mi reče da je garantno pismo već poslato i da se treba čekati oko mjesec da mi njemačke vlasti odobre vizu. Moju odluku je kratko komentarisao: “Kako hoćeš kumašine, tvoja odluka, a sve nešto mislim, lud čovek, gotova robija”. Kad sam završio razgovor sa kumašinom, našao sam onu moju Citybank i podigao 2.000 dolara i pitao je li moguće podići novac sa moga računa, negdje u inostranstvu, na šta mi oni dadoše jednu brošuru sa spiskom svih filijala koje imaju u svijetu. Uz to sam imao uz sebe još par hiljada dolara u travelers čekovima, tako da sam si, bar ono materijalno, obezbijedio za putovanje. Bar tako sam tada mislio.

Avion za Zageb je letio iz Sfaxa. Do njega se moglo vozom kako sam i došao, ali je imao i jedan let u šest sati večeras. Odlučih se da uzmem avion i tako mi u agenciji bukiraše let. Kad sam sve završio, odoh sa Mostarijem na ručak kod njegove porodice i ujedno da se i oprostim sa njima. Bilo je dosta dirljivo opraštati se sa ljudima koje sam tek poznavao i sa kojima se gotovo nisam ni mogao sporazumjeti. Za ručak je opet bio kuskus i Mostarijeva žena mi u plastičnu posudu spakova i da ponesem, za usput da imam, kad pregladnim. Opet je kuskus bio i ljut i papren i opet sam gotovo proplakao od te ljutine. Ponio sam posudu sa sobom, da ih ne uvrijedim. Kiša taj dan nije ni prestajala. Mostari me ispratio na aerodrom. Na kraju sam mu dao nešto para da ženi kupi poklon, i da se može taksijem vratiti kući. Jedva je to primio. Rastali smo se ko najrođeniji i ja mu obećah da ga nikad neću zaboraviti i da ću ga svejedno, kad budem u mogućnosti, ponovo posjetiti. On me samo kratko upita: “Vallahi?”. Ja mu tako i odgovorih. Toliko sam znao arapski.

Letio sam malom mašinom, možda sa 50 sjedišta. Do mene je sjedio Tunižanin, stariji gospodin, u svojoj tradicionalnoj odori. Vrijeme je bilo grozno i kad smo uzletjeli, taj mali aviončić je nevrijeme bacalo kao igračku. Pilot je od nas bio odvojen samo zavjesom. Sjedio sam otprilike u sredini aviona. Let je trebao trajati sat vremena, a ja danas mislim da je trajao vječnost. Sjedio sam pored prozora, ali je napolju bio mrkli mrak. Stjuardese se nisu ni trudile da nas posluže, jer je turbulencija bila odvratna. Avion se naginjao čas na jednu, čas na drugu stranu, čas je strmoglavo jurio na dolje. U jednom momentu je napolju tako sjevnulo da je u avionu nestalo svjetla. Letjeli smo tako u potpunoj tami i samo bi po koja munja osvjetlila unutrašnjost aviona. Grčevito sam se držao rukama za sjedište ispred mene. Tunižanin do mene je bio u goloj vodi i sve vrijeme se molio Bogu. Kad smo poslije gotovo vječnosti, ko zna kako sletili, nisam mogao vjerovati da smo još živi. Drhtavih nogu sam napustio avion. Do aerodromske zgrade smo morali pješačiti, po onoj kiši. Ja sam se počeo smijati kao lud, prosto ne vjerujući da sam još živ.

Konačno sam pročitao ovo što sam dosad napisao. Nisam se ni trudio da šta ispravljam, dodajem, brišem. Samo sam, dok sam ove redove iščitavao, po koji put duboko uzdahnuo i upitao se, Bože dragi, da li je to  baš sve tako bilo. I kakve sam ja to samo kontroverzne odluke donosio, ali i kako su se neke stvari nekontrolisano događale, bez da se tu nešto planiralo. Nešto, kao da je vođeno nevidljivom rukom i kao da je namjerno pravljen zaplet da bi priča bila interesantnija. Da onaj ko bi to čitao ne bi u pola priče zaspao. A ovo što sam do sada napisao, nije čak ni uvod u ono puno strašnije, ozbiljnije u jednom filmu, ustvari, u priči koju samo život i ljudska naivnost, pa i ako baš hoćete i ljudska glupost može ispričati. Priči koja je na kraju sretno završena, jer da nije, ne bi je danas ni čitali.

U zgradi aerodroma, kad sam je se konačno dočepao, nisam očekivao da ću bilo koga poznatog sresti, međutim, gotovo pola putnika na tom letu su bili radnici iz moje firme. Toliko poznatih lica koja su me sad radoznalo, a neka i sa radošću gledala. Mnogi od njih su mislili da sam ja već odavno u Bosni. Najviše sam se obradovao Ramizu, radniku sa kojim sam radio zajedno skoro desetak godina, po raznim radilištima, a on je bio jedan od malobrojnih s kim sam prije gotovo dvije godine zajedno stigao u Libiju. Odmah smo se prihvatili aerodromskog šanka i u par sati do polijetanja aviona uspjeli smlatiti brdo piva. On je bio rodom iz Trnova. Trnovo je palo u srpske ruke, a njegova žena sa dvoje djece je navodno izbjegla i da se, po nekoj priči, uspjela dočepati Hrvatske. On, Ramiz ne zna tačno gdje su, ali misli da su na putu za Šibenik, kod njegove sestre, koja je tu udata i koja tu živi preko deset godina. Znat će sve kad dođe u Hrvatsku i kad nazove sestru. Pitao me za moje namjere i ja mu objasnih da je i moja sestra izbjegla iz Sarajeva i da je u izbjeglištvu sa kćerkom u Zaostrogu. Pisala mi je pisma, ali se nismo još telefonom čuli. Ja je namjeravam posjetiti, ali ću najvjerovatnije dalje u Bosnu, pa šta mi Bog da.

Kad smo se ukrcali u avion, vrijeme se bilo malo smirilo. I mašina je bila kudi kamo veća od one kojom sam došao iz grada Tunisa. I pored svega sam se nehotice počeo tresti i sa strahom očekivao polijetanje. Prethodni let mi je za čitav život ostavio traumu i veliku nelagodu, kad god bih morao letiti. Vremenom sam se koliko-toliko priviknuo na letenje, ali znojenje ruku pred polijetanje i panični strah u vrijeme turbulencije me nikad do danas nije napustio. Začudo, ovaj let za Zagreb je bio prilično miran i ja sam poslije par viskija i svega onoga što sam u aerodromu u Sfaxu popio, zaspao snom pravednika. U Zagreb smo sletjeli u ranu zoru. Bilo je malo snijega i veoma, veoma hladno tog trećeg januara 1993. Aerodrom pust, jedino mi putnici sa aviona i osoblje. Nekako sam bio prvi na redu na šalteru za pasošku kontrolu. Brkati činovnik u meni nepoznatoj uniformi sa grbom šahovnice na ramenu me prezrivo pogleda kad sam mu dao pasoš. Pasoš je gadljivo prelistavao i kad je konačno udario pečat, reče: “Šta mi guraš ovo govno pod nos”. Ja mu nisam  ostao dužan, već mu istim tonom odgovorih: “Ako imaš ikakvo bolje govno da mi daš, rado ću ga uzeti”. Valjda mu se odgovor svidio, pa se nasmija i ponovo reče, sad puno ljubaznije: “Oho drčni Bosanac, je l’ da? Dobrodošao u Hrvatsku”. Nasmijah se i ja i spremih moj novi jugoslovenski pasoš, koji sam bio tek izvadio u našoj ambasadi u Libiji, jer mi je stari bio istekao. Tu u zgradi aerodroma “Pleso”, neki od naših radnika će čekati novi avion za Split, a ja sam se sa Ramizom i još par radnika dogovorio da koji dan prespavamo u Zagrebu i da se vidimo sa našim drugom Merčepom koji je živio sa ženom u Zagrebu i u opisu posla mu je bilo i to da se nađe pri ruci našim radnicima u Hrvatskoj. Njegova žena Dagmar je radila dugo godina sa mojom sestrom u direkciji “Hidrogradnje”, pa ću tako dobiti malo više informacija o sestri u izbjeglištvu. Prvo smo zamjenili novac i ja za 200 dolara dobih gomilu novčanica. Bile su to kune, koje sam eto tada prvi put vidio i jedva toliku gomilu strpah u džep. Uzesmo taxi i odlučismo se za hotel neke srednje kategorije, a gdje ima mjesta. Taksista nas doveze pred hotel “Panorama”. Bilo je mjesta, ali pun hotel djece, žena u crnini, djedova i puno starijih osoba. Tek kasnije saznadoh da su to ratne izbjeglice i tek tada postadoh svjestan da je i Hrvatska u ratu. Prespavao sam gotovo čitav dan, skoro ošamućen, jer je grijanje bilo okrenuto na maksimalno. Navečer se nađosmo sa Merčepom koji mi se jako obradovao. Čuo se jutros sa mojom sestrom i imao je njenu adresu i broj telefona. Merčepa sam znao još sa radilišta u Iraku i bili smo dobri prijatelji. Sreli smo se u osam sati navečer u Pivnici na Trgu Republike, sad već preimenovanom u Trg Bana Jelačića.

Pivnica je bila puna, čak je bila i neka muzika. Meni potpuno neshvatljivo za zemlju u ratu, ali kao što vidim, život je bio jači. Što se tiče Ramizove porodice, Merčep nije imao nikakvih informacija o njima. Morat će se dolje u Dalmaciji raspitati. Može mu pomoći da u informacijama dobije novi telefonski broj od sestre koja je živjela u Šibeniku. Tako su se i dogovorili za sutra, da se ponovo nađu. Bukirali smo i let za sutra navečer za Split. Sutradan je Ramiz uspio dobiti sestru na telefon, ali mu ni ona nije znala reći šta mu je sa ženom i djecom. On u svakom slučaju odluči otići kod sestre, a ja sam se također čuo sa sestrom, poslije toliko vremena. Rekla mi je adresu u Zaostrogu i da ih je lako naći jer nisu daleko od autobuskog stajališta. Navečer smo se Ramiz i ja uputili prema aerodromu, koji je nekih 20 kilometara od grada. Uzeli smo taxi. Taksista nije htio ni da čuje za kune, kad smo ga pitali za cijenu, već hoće samo dolare i to fantastičnih 100 dolara. Mislili smo da nas baš folira i nađosmo drugog taksistu, ali im je to izgleda bila ta tarifa ispod koje niko nije htio da vozi. Pred samo polijetanje, kad smo stigli na aerodrom,  rekoše nam da je neka mirovna misija UN-a dobila naša mjesta i da nema više mjesta u avionu. Navodno, pri kupovini karata nismo platili ni osiguranje, pa nam firma nije bila dužna ni hotel platiti. Onako razočarani i puni srdžbe nismo znali šta dalje da radimo. Sljedeći je let u šest ujutro i ima mjesta, ali sad moramo napustiti aerodrom jer u ratnim uslovima se zatvara u 10 navečer. Opet znači taxi i opet bukiranje hotela u Zagrebu, pa onda ujutru najmanje sat ranije biti na aerodromu, to znači u pet ujutro. Katastrofa. Pade mi na pamet da na informacijama pitam ima li neki hotel u blizini aerodroma, kad stvarno, ljubazni momak nazva jedan broj i reče da ima jedan pansion koji se zove “Kod barba Nike” i da je deset minuta pješačenja nekim stazama do izlazne kapije aerodroma. Eto, on nam je rezervisao i barba Niko nas čeka. I da znamo da je to posljednja slobodna soba koju ima. Spasilo nas je to, moram priznati, jer nam se nikako nije vraćalo za Zagreb. I tako ja, natovaren sa svoja dva kofera, a Ramiz isto tako, krenusmo od snijega očišćenom stazom, kroz neku šumu, prema tom izlazu iz aerodroma. Mrak bio, gotovo se prst pred okom ne vidi. Negdje smo valjda u tom mraku i zalutali u toj šumi, a onda, iznenada, iz šume iskočiše dva naoružana vojnika. Jedan je vodio i psa vučjaka koji je bjesno škljocao zubima prema nama, ma gotovo zapjenio. Jedan vojnik ga je sa velikom mukom pridržavao da ne skoči na nas, dok je drugi vojnik već uperio automatsku pušku u nas. Traži od nas dokumente. Kad mu ispričah gdje ćemo, ne može da vjeruje u kom smo se pravcu uputili. Navodno smo mi krenuli prema vojnom aerodromu. “Boga vam vašeg bosanskog, hoćete da vas pobijemo. Pa je li vam iko rekao da je rat.” Hajde otpratit će nas do barba Nike da provjere našu priču. I za pet minuta, kod barbe Nike sve je bilo sređeno. Pansion kod barba Nike je bio pun. U restoranu je bila puna sala neke njegove daljnje familije iz Kanade, koji su mu došli u posjetu. Ja i Ramiz ćemo prvo ostaviti stvari u sobu, pa ćemo sjesti za šank da šta popijemo. Eto, na kraju je sve bolje ispalo nego je moglo biti, da smo morali u ova doba tražiti smještaj po Zagrebu. Brzo smo sišli dolje u bar. Jedva nađosmo dva mjesta za šankom. Publika je bila šarolika, većina u uniformama. Neki u uniformi hrvatske vojske, ali većina u NATO uniformi. Pored mene je sjedio jedan u NATO uniformi. Pokazat će se da je Holanđanin, ratni pilot na F-16 avionu i da je inače stacioniran na aerodromu Dubrave, kod Tuzle.

Ja i Ramiz počesmo sa pivom, a ja uz to još i viski naručih. Konobar je bio visok momak, snažne građe i veoma prijatnog lica. Nekako je odmah stupio u razgovor sa mnom. Pita gdje smo se zaputili. Rekoh mu, onako iz zezanja, da sam krenuo u rat i da ću, večeras, prije nego što poginem tamo, da se dobro napijem. “Gdje ćeš?” , pita, “pa ja većih budala od vas Bosanaca vidio nisam. Svi bježe iz rata, a ti u rat. Ne mogu da vjerujem.” Okrenu se potom na drugu stranu šanka i reče jednom svom poznaniku: “Vjeko, evo ga Bosanac, pošao u rat. Hajde mu malo otvori oči, tako ti Boga.” Priđe i Vjeko kod nas. Ja mu poručih piće. Sve ga je interesovalo. I odakle sam i gdje sam bio i gdje mislim. Bio je u uniformi hrvatske vojske, čak je i neke činove imao. “Teško ćeš ti do Sarajeva, moj druškane. Imam puno rodbine u Kiseljaku i ja sam porijeklom iz Bosne, ali sam ovdje došao, još kao dijete. Sarajevo ti je, jaro moj, opkoljeno sa svih strana. Samo se preko aerodromske piste, koja je kao i aerodrom u rukama NATO-a ili kako ih zovu UNPROFOR, teoretski može preći. Moraš debelu sreću imati da te srpski snajper ne zvekne, a oni imaju čak i noćne nišane. Vidi te u po noći, ko u po dana, pa ti vidi”. Zatim poče sa Ramizom da priča, kuda će on. Ovaj Holananin bi i sa mnom nešto pričao, ali se prvo obrati konobaru na engleskom i upita ko smo mi. Ja mu odgovorih na engleskom, ko sam i gdje ću. Vidim da je pripit i poručih mu piće. Pio je viski. Brzo smo se sprijateljili. Priča mi o svom iskustvu iz rata u Bosni. Kaže da kao ratni pilot nije imao nikakve potrebe da interveniše, jer je na snazi zabrana letenja iznad Bosne. Manje više su to izviđački letovi. Stalno mi spominje da kad već idem u rat, da ostanem ljudsko biće, da ne napravim nešto za šta ću se kajati cijeli život. Sve zna o ratu u Bosni. Od početka je tamo. Svašta se nagledao i da neke stvari nisu za priču. Stalno je ponavljao da su oni mirovne trupe i da moraju biti neutralni. Mada je to u ovakvom ratu, gdje jedni imaju sve, a drugi gotovo ništa, teško biti neutralan. Upijao sam njegove riječi i sve me više interesovala njegova priča. U jednom momentu nam konobar donese piće i reče da je od njega. Ja se potpuno izgubio. “Pa rekao si da ćeš se večeras napiti, prije nego tamo pogineš”, reče sa osmijehom. Upitah ga za ime i reče da se zove Damir. Rekoh mu da se i moj prvi rođak zove Damir. “Pa zar i vi muslimanci dajete djeci naša imena. Svašta. Hajd živio”. I tako nazdravismo. Upitah ga ima li šta bolje od muzike da nam pusti i šta inače sluša od muzike, a on mi reče da su mu Flojdovi najdraži, ali da je kasetu, koju je ovdje imao, dao curi da je presnimi. “Čekaj”, rekoh. Odoh do sobe i donesoh dvije kasete Pink Flojda. Jedna je bila orginalna, a na drugoj sam ja sam nasnimavao. On je odmah stavio ovu orginalnu i odmah je počeo presnimavati. I Holanđanin je bio oduševljen muzikom. Pričao nam da je u Roterdamu bio na koncertu i da nešto bolje u životu nije slušao. Ja rekoh da sam bio u Veneciji 1989, a Damir vrisnu: “Pa Bog te mazo i ja sam bio. Jebote, čitav grad na glavu okrenut. Sve se polupalo što se moglo polupati.” “Ma znam”, rekoh, “sljedeći dan cijela gradska uprava podnijela ostavku”. “Tačno, jebote, a kako su tu noć odsvirali. Kad danas pomislim, isto kao da sam to sanjao. Taj izlet u Veneciju nikad neću zaboraviti.” Pričali smo i engleski da nas Holanđanin razumije, a onda kad je počela stvar “Wish you were here”, sva trojica je zajednički otpjevasmo. Rekoh Damiru da imam u sobi flašu viskija, pa da je dolje donesem, a on će ti: “Ma sjedi čovječe, vidi koliko flaša gore ima, pivo ćeš platiti, viski je od mene. Je l’ jasno. Opusti se, ma ne sreću se danas na svakom koraku ljudi koji vole Pink Floyd. A ja ih volim više od ičega na svijetu.” Damir je bio Nikin sin. Prijavio se u vojsku, ali stari ni da čuje. “Jedinac sam i stari hoće da me skloni u Kanadu i stalno nešto burgija da me ne zovnu u vojsku”, reče rezignirano. Sva je njegova raja već u uniformi, a ni on neće da bude pizda, da ga stari krije. U tom će i barba Niko izaći malo iz restorana, da se odmori od rodbine. Damir me predstavi i reče da sam iz Sarajeva. “Iz Sarajeva, sunce ti jebem, a znaš li ti onu “Kad ja pođoh na Bembašu”. “Kako ne bih znao”, rekoh. “Damire, gasi tu muziku, momak hoće da mi otpjeva moju pjesmu.” I tako, u kafani nasta muk i ja zapjevah. Pustio ja glas. U neka doba me i Ramiz uprati. Pjevam ja tako, a barba Niko plače ko dijete. Kad sam završio, ne prestaje da me grli. “Hajde mi molim te još onu “Bosno moja divna mila”. Zapjevasmo i to. Barba Niko je rođen na Stupu, u Sarajevu, ali je poslije onog rata njegov otac kupio negdje u Podgori kuću. Kad je krenuo turizam u bivšoj Jugi, imali su i pansion i uz njega restoran. Niko je oženio ženu odavde sa Plesa (Velike Gorice) i već desetak godina ima kako je otvorio ovaj pansion ovdje. Eto, ostalo mu Sarajevo u srcu, a i Bosna, a nije tamo bio skoro 20 godina. Pričao bio on nama tako do zore da ga žena na silu nije ponovo vratila među goste. 

Mi smo u međuvremenu nastavili slušati Floydove, nazdravljati svakih pet minuta. Holanđanin nam počeo pjevati neku holandsku pjesmicu koja ide uz to nazdravljanje. Ramiz je u međuvremenu sjeo za sto sa onim hrvatskim vojnikom, a tamo se okupila čitava družba uniformisanih hrvatskih vojnika. U jednom momentu mi dođe onaj Vjeko i na uho mi prišapta: “Vodi ono govno na spavanje, glavu će izgubiti”. U neko doba čujem i ja povišeni glas Ramizov: “Jebo vas Tuđman. Isto govno ko i Milošević. Riješili ste Bosnu podijeliti. Kurac ćete uspjeti u tome. A i vi svi ste ustaše. Znamo mi vas. Podli ste i zabit ćete nam kad tad nož u leđa”. Skočih sa stolice i onako u letu ga zgrabih. Hrvatski vojnici, crveni u licu, bjesno su frktali kad sam ga izgurao kroz vrata i gotovo uznio uz stepenice do sobe. Damir je sa svojom krupnom figurom zakrčio ta vrata sprečavajući svojim tijelom da vojnici ne pođu za nama. Ramiz je sve vrijeme psovao im majku ustašku. Jedva sam ga povalio u krevet i nekako umirio. Desetak minuta kasnije, neko je zakucao na naša vrata. Bio je Damir. Kad sam otvorio vrata, on me zagrli i reče: “Ma zajebi budalu, hajmo dolje piti. I Holanđanin me moli da te zovnem.” “Šta ću sa Ramizom”, upitah.  “Ma zaključaj budalu. Sići će, ako je lud. Oni će ga dolje pojesti, samo ako se pojavi”. Hajd kad me tako fino zamolio, siđem dolje, a dolje ovacije onih hrvatskih vojnika kad sam ušao u kafanu. Damir poče puštati Bijelo Dugme, Crvenu jabuku i Dina Merlina. Bilo je oko četiri ujutro, još jedan sat i moram na aerodrom. Zamolih Damira da mi učini jednu uslugu i pusti mi samo još jednu stvar, meni omiljenu pjesmu od Olivera Dragojevića, “Podsjeti me što to biješe ljubav” . Još samo ovu prije nego odem, bar malo, da kucnem okom. Dugo smo se opraštali. Holanđanin mi ponovi još jednom: “Budi i ostani čovjek tamo, kako god da bude, moj prijatelju”. Damir mi reče da su mi vrata uvijek ovdje otvorena, kad god navratim. Dođoh konačno u sobu, u klozetu je Ramiz povraćao dušu. Ne znam da li sam i oko zatvorio, a sat je već zvonio. Na pola spavajući sam tumarao tog hladnog jutra sa dva kofera kroz šumu, istim puteljkom, kojim smo sinoć došli. U avionu sam odmah zaspao. Stjuardesa nas je izgleda dugo budila kad smo sletjeli u Split, jer su svi ostali putnici već bili izašli iz aviona.

 Iza mene je ostala nezaboravna uspomena na tu noć provedenu kod barba Nike. Četiri godine kasnije, rat je uveliko bio završen, put me ponovo, nekim slučajem doveo u pansion barba Nike. Sa majkom sam čekao avion za Frankfurt. Majka pošla sa mnom u Njemačku gdje sam tada živio, a onda nam javiše da je let otkazan zbog nevremena u Frankfurtu. I tako ti ja ponovo, istom stazom, do barba Nike i tu ponovo prespavam. Ovaj put majka sa mnom. Barba Niko me se sjetio što me veoma iznenadilo. Upitah ga za sina, a on mi sa suzama u očima ispriča priču od koje sam se naježio. Sin mu je 1993. pobjegao u vojsku, protiv njegove volje i u prvoj akciji, negdje na Pakracu poginuo. Barba Niko je bio slomljen čovjek. Sjaj u očima ugašen, mislim onako intimno, da moli Boga svaki dan da ga što prije uzme sebi.

Sa aerodroma u Splitu, Ramiz i ja smo uzeli taksi do autobuske stanice. Ramiz je bio sav podbuho, oči mu natečene. Nije progovarao ni riječ. Vjerujem da sam i ja tako izgledao. “Hajmo kafu popiti, pa ćemo vidjeti šta nam je dalje raditi”, rekoh mu. On samo bezvoljno, slegnu ramenima. Kad smo naručili kafu, on započe priču: “Ti me prekorno gledaš i misliš da sam ja sve tamo započeo, ali se varaš. A ti se baš lijepo slizao sa njima. Samo što nisi i ustaške pjesme sa njima pjevao. Znaš li ti šta je meni jedan od onih smradova rekao?”, upita me , mirnim glasom. “Ne znam Ramize, šta ti je rekao. Ti si samo iznenada nestao i nisam čuo , ni s kim si pričao ni šta si pričao. Ja sam samo pričao sa Holanđaninom i sa onim konobarom o stranoj muzici. A koliko ja znam, ja sam pjevao naše pjesme a i ti sa mnom. I o Bosni i o Bentbaši u po Zagreba. I još nešto da znaš, od svega što smo popili, naplatili su nam samo četiri piva, ono na početku”, završih priču.  “Onaj jedan Zengaš je meni rekao da smo mi muslimani za sve krivi, pa i za ovaj rat. Da nisu Turci došli na Balkan, oni nikad ne bi ratovali protiv Srba. Oni su, kaže hrišćani, istom se Bogu mole, a mi njima samo smetamo. Da nije nas oni bi se već lako dogovorili. Eto, kaže, sad ste potpuno nespremni ušli u rat i, ako Bog da, da je došlo vrijeme da nas se konačno riješe. Pa makar svi mi morali u Tursku. I hajde ti meni sada reci šta da mu čovjek kaže. Da jesam popio jesam. I ne pamtim kad sam zadnji put. Pa ima i godina. A ti navalio sa onim viskijem. A morao sam im sve ono reći. Pojeo bih se da nisam. I ti misliš da nisam bio u pravu, je li?”, reče Ramiz.  “Ramize, dobri moj Ramize, ne kažem ja da ti nisi u pravu. Ali, čovječe, misli malo tom svojom tikvom. Ma sve si u pravu, niko to ne spori, ali znaš li ti gdje si. Dva kofera puna prnja imaš, a on naoružan do zuba. I ti mu jebeš mater ustašku, u sred Zagreba 1993. Pa čovječe, nisi ti da ovdje sjediš sa mnom na splitskoj rivi i piješ kafu, ti si za ludnice. Hajde ti meni sad reci, je li dragi Bog čovjeku dao pamet da misli i da gleda kako će najkorisniji biti i sebi i svojoj porodici i svom narodu, ako baš hoćeš. Lako je biti kurban i koljaču sam pod nož ići. Ramize, upamti. Ti si sinoć bio kurban i malo je falilo da te sinoć mrak pojede. Upamti, u Hrvatskoj si, a kako stvari stoje, zaratovat će sa nama. Tačno je da je ovo dogovoreni rat  Franje i Slobe, da se jednom Hrvati i Srbi za sva vremena razgraniče i da nikad više ne žive zajedno, jer su rogovi u vreći. I tačno je to da će sve pući preko naših leđa, ali što, Ramize, da mi vječno budemo kurbani?! Umjesto tog merhameta u nama, ima li imalo sabura, tj. mudrosti u nas? Osim toga, kad ovi Hrvati budu najjači, a bit će, hoće li nama dozvoliti da im mi ovakve fukare kakve smo danas dijelimo državu na dva dijela. Eto, bi li ti da si jak i da o svemu ovdje odlučuješ, to dozvolio. A sad nešto da te zamolim, ko prijatelja, ko zemljaka. Zakuni mi se ovdje svojom djecom da, dok si ovdje kod njih, nećeš alkohol i primirisat. Budi na postu kao što si bio u Libiji i to će ti glavu spasit. Vjeruj mi, znam šta govorim. Ti ideš sada, gore na sjever, prema Šibeniku, a ja na jug prema Zaostrogu. Nek je dragi Bog sa tobom, nek ti da sabur i ako on da, vidjet ćemo se nekad kad sve ovo ludilo prođe”, završih ja svoju besjedu. Klimnuo je glavom. Stisnuli smo ruku jedan drugome, zagrlili se i bez riječi otišli svako svojim putem. Ramiz je, kasnije sam saznao, našao svoju porodicu. Iz Hrvatske je otišao za Njemačku, a poslije rata se vratio u svoje Trnovo, živ i zdrav. A eto, Damir nije imao tu sreću. Čudni su puti gospodnji.

Kad je Ramiz sjeo u svoj autobus za Šibenik, ostadoh tako sjediti sam tu u jednom restoranu na splitskoj rivi. Osjetio sam i glad pa poručih komplet doručak. Dan je bio prekrasan, sunčan a, iako je bio januar, toliko je bilo toplo da se moglo napolju u ljetnoj bašti sjediti. I tako dok sam na kraju pio kafu prvi put se upitah gdje ja to u stvari idem. Jučer u Tunisu, danas u Splitu, sutra ko zna. Uhvati me jeza i na samu pomisao. Tu u bašti restorana su oko mene sjedile sve same uniformisane osobe i u čudu gledali mene i moja dva kofera. Čovječe, pa ovdje je rat, prođe mi kroz glavu, a ja sam se po svemu sudeći uputio u rat. Nit znam šta je rat niti znam kako se čovjek treba ponašati u ratu. Sve ovo kod mene onako stihijski. U ratu se puca, u ratu se i gine. Ukoliko odlučim da obučem uniformu i dobijem pušku, znači spreman sam i da ubijam, pa i da budem ubijen. Da bih ubijao, morao bih da imam i razlog. Moram i da mrzim, a ja nikog ne mrzim. Pokušavam se zamisliti u ratu. Sa ratom, na našim prostorima sam imao dodir preko naših partizanskih filmova, Ljubiša, Bata, Tihi, Prle, Walter. Meni pojmovi pasti za otadžbinu ništa nisu značili. Čovječe, pa uvijek sam se tome smijao i vazda citirao Boru Čorbu (za koga kažu da je prolupo i da je sad četnik sa dna kace) i ono njegovo, za ideale ginu budale. Meni je i moje služenje vojske bio najteži period u mome životu. Bio sam antipropaganda vojnika. Kad sam se onako umoran i neispavan vraćao sa straže, obično bih u cijev one puščetine stavljao cvijeće kipeći od radosti da samo vidim bijesni pogled onih starješina. Slušanje komandi, pjevanje borbenih pjesama, nosanje ratnih zastava. Ma meni vazda bila smijurija. Pjevao, otkako sam se zamomčio Dilana , bio pacifista po ubjeđenju: Make love not a war. Nosao na školskoj bluzi peace znakove. A i to da trebam da mrzim ljude što su druge nacije i druge vjere. Pa koliko sam ja to imao prijatelja i poznanika koji su bili moje vjere. Nisam se mogao nijednog sjetiti. A vjera. Šta je meni vjera? U sarajevske džamije sam ulazio kad sam išao na kurs za turističkog vodiča. Ne da vidim ili da učim šta se tamo radi, nego da razgledam džamije i da se divim toj arhitekturi. Odgojen sam kao stopostotni ateista, nekad se kurčeći  onako važno pred kokama da vjerujem u neku višu silu koju eto vjernici zovu Bog. Eto sad sam onako stihijski krenuo u to sranje, potpuno i fizički i psihički nespreman. Vjerovatno sam propustio neke veoma važne događaje, sklonjen ove zadnje dvije godine u izolaciji, među dinama libijske pustinje. Najvjerovatnije sam propustio one glavne lekcije, one o mržnji i patriotizmu i da ću što prije morati da nadoknadim to propušteno gradivo, ako hoću da se uklopim u tu novu svakodnevnicu i ako uopšte hoću živu glavu da sačuvam. Prvi put se eto tada, to jutro, se upitah, što mi je sve ovo trebalo i na šta će sve ovo sa mnom izaći. Možda što sam bio mamuran i neispavan, kroz glavu su mi prolazile samo crne misli. Platih konobaru i uputih se sa koferima prema autobuskom kolodvoru. Moj autobus za Zaostrog je polazio za 15 minuta.   

                                           Drugi dio

Ubaciše me u neku memljivu prostoriju u podrumu. Nije bilo nikakvog prozora, samo par ventilacionih cijevi, koje vjerovatno nisu bile u funkciji i ono špijunsko oko na vratima. Vjerovatno naknadno ugrađeno. Nikakvog namještaja, potpuno prazna prostorija. Povraćalo mi se od vlage, mema i zaostalog mirisa kiselog kupusa. Mora da je neko tu držao kace sa kiselim kupusom. Kad su zatvorili vrata čuo sam kako je je brava škljocnula. Znači zaključali su me. U gornjem uglu prostorije gorjela je još uvijek sijalica, ona oklopljena željeznom armaturom i debelim staklom ispod te armature. Ostah tako sam u toj memli. Nikakvih zvukova izvana nisam čuo.

Eto, prvi put u životu sam bio u zatvoru, ako se ovo može nazvati zatvorom, prođe mi kroz glavu. Eto, konačno i ja dolijao. Prođe mi kroz glavu i onaj dijalog iz Selimovićevog “Derviša i smrti” kad onaj zatvorenik kaže Nurudinu:” Šta kažeš, nevin si. Je l’ baš to tako? Jesi li ikad nešto zgriješio, pa za to nisi odgovarao? Eto sad te stiglo”. Vjerovatno nešto slično sam i ja imao u mom kratkom, ali burnom životu. Sjetih se jedne scene sa Pala, iz neke moje rane mladosti, možda sam šesnaest, sedamnaest godina imao kad smo se moj stari prijatelj Tupče i ja pijani u neko doba vraćali iz diska i iz čiste obijesti gađali kamenjem u one ulične lampe. Neko iz komšiluka zvao miliciju, pa nas tako milicijska patrola zatekne na djelu. Nismo uspjeli pogoditi nijednu od tih uličnih svjetiljki (toliko smo bili pijani) i to nam je bila olakšavajuća okolnost. Za svaki slučaj oni nas pokupe u crnu volgu i u stanicu. Negdje prije nego će nas saslušati i napraviti zapisnik, pitam ja Tupčeta onako pjanski: “A hoće li oni nas sad zlostavljati”, a Tupče još pjanskijim glasom izreče: “Nemoj slučajno da bi šta priznao. Ono o Moši i Kardelju.” Kad su vidjeli o kakvim se pijanim budalama radi, izbaciše nas iz stanice riječima: “Još jednom, ako se to ponovi”. Međutim, to su bila druga vremena. Lijepa, dječačka. Najgore što mi se tada desilo je da je moj otac to saznao poslije par mjeseci, pa mi očitao bukvicu pred majkom. “Eto, Nuro, šta smo izrodili. Ni punoljetan nije a već ga milicija zatvara. Na šta će on još izaći.” Moja majka krši ruke i samo ponavlja: “Medet Allah, medet Allah, bolje da sam kamen rodila.” Ja se mjesecima poslije toga stidio svog (ne)djela.

Ovo sad je nešto sasvim drukčije. Vjerovatno će me saslušavati. Morao sam smisliti vjerodostojnu priču. Uostalom, kakvu vjerodostojnu priču, reći ću im ono što jeste, od početka do kraja. Nemam šta da krijem. Nisam ništa uradio i ne znam zašto su me zatvorili. Svakog trenutka sam očekivao da će neko doći. Međutim, satima niko nije dolazio. Svjetlo je i dalje gorjelo, a ja  sam pomalo bivao umoran. Čak mi se i spavalo. Kao što rekoh ranije, prostorija je bila potpuno prazna. Mogao sam samo leći na hladni, vlažni beton. Noge su me već zaboljele od stajanja. Ko zna koliko je već sati prošlo. Niko nije dolazio. Garant su zaboravili na mene. Na kraju odlučih da sjednem u ćošku prostorije tako da sam leđima bio naslonjen na hladni zid. Kapci su mi bivali sve teži, stres me popuštao i lagano sam, onako sjedeći, oslonjen na zid tu u uglu prostorije tonuo u san. Ne znam da li sam i oči zatvorio kad u sobu upadoše dvojica. Mora da su gledali kroz špijunku, da upadnu onda kad me san obuzme. Pomislih.

 “Hajmo na noge, balijo. Ko ti je dozvolio da spavaš. Sad ćemo malo da popričamo sa tobom. Pazi, mi sve znamo. Budeš li lagao, mrtav si čovjek”, reče jedan od njih. Bio je nižeg rasta, onako puniji. Ošišan na ćelavo i onog bivoljeg naboranog vrata. Drugi je imao dužu crnu kosu, gotovo do ramena, uskog lica i izraženog nosa. Naočale, garant rejbanke je digao iznad čela. On reče: “ Ma šta god da kaže, on je već mrtav čovjek”. Obojica su bili u maskirnim uniformama sa šahovnicom na rukavu, tj. jest hrvatskim grbom. U dnu grba je pisalo još HVO. Takav znak još nisam vidio. “Pa pričaj, balijo. Ko si, šta si, ko te plaća. Pazi, mi sve znamo. Budeš li šta slagao, zažalit ćeš dan kad si se rodio. Prvo, kako si prešao granicu i ko ti je falsifikovao objavu. Piše da si pripadnik Četvrte splitske gardijske. Provjerili smo dobro. Pod tim imenom, nemaju nikog u evidenciji. Znači da si nečiji špijun. E sad ćemo da saznamo i čiji. Imaš dolare, imaš onaj govnjavi jugo pasoš. Imaš neke arapske pečate. Mora da si neki mudžahedin, koga su da l’ Iranci ili Saudijci vrbovali”, završi ovaj dugokosi sa rejbankama na glavi.

“Ljudi, nisam vam ja nikakav špijun. Ja sam davne 1990. otišao sa mojom firmom, sarajevskom ‘Hidrogradnjom’ na rad u Libiju. Tamo me rat zatekao i evo, poslije dvije godine sam krenuo kući u Sarajevo. U Hrvatsku sam ušao sasvim legalno. Došao avionom iz Tunisa, sa Croatia airlinesom. U mom pasošu piše i kad sam ušao. Tačno prije deset dana”, počeh ja priču. Potom ispričah, da sam bio tih zadnjih deset dana kod sestre koja je tu u Zaostrog došla kao izbjeglica. Ispričah i kako sam upoznao ljude iz Četvrte splitske gardijske. Rekoh još da sam jednom od njihovih zapovjednika izrazio želju, ako imaju bilo kakav način da me prebace preko granice, a da ću se dalje sam snalaziti i nekako se prebaciti do Sarajeva. Oni su mi izašli u susret, napravili mi lažnu objavu da sam u njihovoj jedinici, za slučaj da imam nekih problema na granici. Ispričah im cijelu priču kako sam u njihovom vojnom transporteru prešao granicu i da nas niko ništa nije pitao. Rekoh da u mojim stvarima koje su mi oduzeli ima i ime zapovjednika te jedinice čiji potpis stoji u objavi, te da ima negdje i njegov broj telefona. “I kako kažeš da se zove taj što ti je potpisao”, upita ovaj put, onaj sa bivoljim vratom. “Zove se Jure Škugor”, rekoh.

“Škugor, kažeš, odosmo provjeriti. Budeš li slagao, kožu ćemo ti oderati”, završi glavonja. Potom obojica nestadoše. Čuh opet kako su zaključali vrata za sobom. Dođoše ponovo za pola sata. Ovaj put je sa njima bio i jedan plavokosi bodibilder koji je sav bio istetoviran. Bio je u maskirnoj košulji zavrnutih rukava. Na desnoj ruci sa unutrašnje strane podlaktice je imao istetoviran krst. Eto taj krst mi ostao u sjećanju. Prvo mi on priđe. “Pozdravio te Jure i reko da ti jebemo mater”. Onda me onako iz blizine udari otvorenom šakom u vilicu. Zamahnuo je još jednom da me udari i ja instiktivno mu blokirah ruku. A onda, potpuno nenadano, dobih udarac u rebra od onog kratkoošišanog buldoga koji se također umiješa. Tetovirani me potom snažno uhvati za kosu, pri tom me snažno udarajući u lice otvorenim šakama. Kad sam pokrio lice rukama, dobih udarac koljenom u stomak i u momentu izgubih dah. Pao sam na zemlju pokušavajući da bar malo zraka udahnem. Čim sam pao, oni su nastavili da me šutiraju nogama. Obojica su imali vojničke čizme na nogama. Nisam takoreći ni došao do daha, kad u jednom momentu, vjerovatno od udarca čizme u glavu osjetih kako tonem u mrak. Izgubio sam svijest. Ne znam koliko dugo je to moje besvjesno stanje trajalo, ali kad sam došao sebi osjećao sam tako strašnu glavobolju da sam mislio da mogu vrištati od bola. Bio sam sam u istoj prostoriji. Svjetlo je i dalje gorilo. Ležao sam na golom betonu, sav krvav. Najviše mi je nos krvario ali mi je i gornja usna bila rasječena. Jezikom oblizah ranu na usni. Krv se okolo bila skorela, ali posjekotina na usni je bila duboka i ja osjetih kako mi krv i dalje lipti iz te posjekotine. Još veći bol je dolazio iz vilice i ja osjetih opet jezikom da mi je izbijen očnjak. Usta su mi bila puna slankaste tekućine. Nikad do tada nisam ni znao kakav okus ima krv. U momentu sam se i zakašljao, a onda osjetih mučninu od koje sam počeo povraćati. Grčio sam se tako i naprezao da bilo šta povratim, ali sam povraćao samo žutu tekućinu pomiješanu sa sukrvicom. Tekućina mi je gotovo pržila ranu na mjestu gdje mi je bio zub, ali i rasječenu usnu. Svako naprezanje mi je nanosilo takav bol u rebrima da sam mislio da ću se ponovo onesvijestiti. Vjerovatno su mi slomili rebra dok su me šutirali, onako u  onim vojničkim čizmama. Još jednom se zakašljah i ponovo počeh povraćati. Ovaj put mi je kiselina pržila grlo. Vjerovatno je ulazila u pluća čim više nisam mogao doći do daha. Opet osjetih da propadam u tamu. U jednom trenutku me obuze i neka čudna toplina, bol je nestajao i ja pomislih da je to to. Gotovo.

Nema nikakve šanse danas da vratim film i da kažem koliko dugo sam ponovo bio u nesvijesti, ali kad sam ponovo progledao osjetih takvu hladnoću da su mi zubi, ili ono što je još bilo čitavo, počeli da cvokoću. Onaj dugokosi sa rejbankama je gotovo cijelu kantu vode istresao na mene. Stajao je iznad mene i samo se cerekao. Sav sam se tresao od hladnoće. Začudo, glavobolja me bila prošla, nemam ni mučninu u želucu, ali me zato cijelo tijelo boljelo. Pogotovo rana u ustima i na usni, ali i rebra. Rebra su me toliko boljela da sam pri svakom jačem udisaju zraka osjećao oštar bol. Nisam smio ni pomisliti da se nakašljem iako mi se stalno kašljalo. Pomalo sam još krvario iz rane gdje mi je izbijen zub, ali oko usne se krv već zgrušala. Mora da sam dugo, dugo bio u nesvijesti. Osjetih i strahovitu žeđ. Dugokosi iznad mene prestade da se cereka. “I gdje smo ono stali?  Pričaj! Ko ti je dao onolike pare i za koga radiš? Čiji si čovjek? Na komade ćemo te isjeći dok nam sve ne kažeš. Pa majku ti balijsku i gorim od tebe smo mi jezik razvezali.”  U tom uđe i onaj širokog vrata. “Je l’ progovorio?”, upita dugokosog.

“Ma tek je došo sebi. Razvezat ćemo mi već njemu jezik”, reče dugokosi. Onaj bivoljeg vrata mi priđe. Ščepa me za kosu i poče da me vuče nagore. “Diž’ se, svinjo balijska”.

Jedva sam se na klimavim nogama pridigao. “Hajd sad pričaj”, gotovo derući mi se obrati.

 “Sve sam vam već rekao”, prozborih jedva otvarajući usta. Opet sijevnu šaka i osjetih udarac na isto mjesto gdje mi je bila rana na usni. Tek zakorjela rana se ponovo otvori i krv ponovo šiknu. Udari me i drugi put na isto mjesto, tako da mu ruka osta krvava. Gadljivo je brisao ruku o nogavicu, a onda izvuče nož skakavac iz džepa i stavi mi ga pod grlo. “Ubit ću ga, majke mi”, reče. Dugokosi mu munjevito priđe i uhvati ga za ruku gdje mu je bio nož. Poče ga smirivati.  “Pusti budalaštine, Matane. skloni taj nož. Šta ako govori istinu? Što treba još, radi jednog balije da najebeš. Saznat ćemo mi već ko je on”, smiri ga dugokosi. “Sutra je ponedjeljak, pa nek šef odluči šta će sa njim, mi smo svoje uradili”. Potom odoše obojica.

Ostah ponovo sam. Grozničavo sam razmišljao. Znači, danas je nedjelja, a ja sam tu zatvoren od petka popodne. Šta sutra da im kažem. Šta god da im kažem, neće mi vjerovati. Vjerovatno će me prebijati, dok god im ne kažem ono što bi oni htjeli da čuju. A kad dobiju ono što žele da čuju, tj. neko moje priznanje da sam ko biva, nečiji špijun, tek onda sam gotov. Osjećajući bolove gdje god da sam se dohvatio, shvatio sam da su tamo neki ljudi koji na kraju krajeva ne žele ni znati istinu. Tući će me i prebijati na dnevnoj bazi. Pustit će me da skapam od gladi ili od žeđi. Oni prema meni ne osjećaju ništa. Oni u meni ne vide ljudsko biće. Ne osjećaju nikakvu samilost. Rekao bih da uživaju u mojim mukama. Osjećao sam se užasno bespomoćan i ništa korisno mi nije padalo na pamet, kako da se iz svega ovoga izvučem. Sve nešto mislim da će me ovi ovdje ubiti.

Ja o sopstvenoj smrti nisam nikada ranije razmišljao. Pogotovo ne na takav način – da ću umrijeti u mukama. Pade mi na pamet i Bog. Sigurno me kažnjava jer nisam u njega vjerovao onako kako je on to od mene očekivao. Rekoh opet sebi, pa osim što nisam vjerovao u njega, bar sam se držao njegovih načela. Ne znam da sam ikad učinio nekome toliko zlo da bih to sad morao glavom platiti. Pomislih, opet onako za sebe, da na svijetu svaki dan gube živote na stotine djece, koja također nikome nisu kriva a Bog ih opet uzima sebi. Znači da Bog, ako ga ima, ipak ne bira već uzima ih sebi onako kako mu bude ćejf. Ubijedih sebe da Božija volja nije ta koja mi može pomoći. Pa i to da mu se sad po prvi put u životu molim, a eto ne znam ni jednu molitvu, mi je izgledalo pomalo licemjerno. Tipovi koji su me tako brutalno prebijali, nisu imali ni u jednom momentu na umu da nešto pogrešno rade. Tukli su me da me ubiju. Postade mi jasno da će me u svakom slučaju ubiti. Moja istinita priča njih ne zanima, jer im se čini neuvjerljiva, jer koja budala u ovakvim vremenima srlja u rat kad se sve i jedan pametan i onaj koji je to u mogućnosti želi da izvuče iz njega. U drugu ruku će me tući, sve dok pod batinama ne izvuku ono što hoće da čuju, tj. da sam ja nečiji špijun. Otprilike sam slutio da ukoliko tu riječ, špijun, prevalim preko jezika, da tek onda imaju razlog da me ubiju, jer se u ratnim uslovima špijuni hladnokrvno, bez ikakve trunke griže savjesti likvidiraju. Padoše mi na pamet oni narodni heroji, partizani i partizanke iz onog rata, kako pod najvećim mukama nisu odali svoje drugove. Kakva je to morala da bude ideologija i koja indoktrinacija. Kao što sam ranije rekao, u vrijeme kad sam se našao u ovoj situaciji, ja nisam imao nikakvu ideologiju. Imao sam samo žestoku navalu kajanja i samokritike što sam se uopšte u ovo upustio i šta mi je sve ovo trebalo. Više nego izubijano tijelo i lice me boljelo to što ću na ovako naivan i glup način glavu izgubiti. Međutim, sve će se znati sutra kad im šef dođe. Imao sam debeli razlog da vjerujem da ni on nije ništa bolji od njih, čim komanduje ovakvim spodobama. Nekako sam se potajno nadao, da me više neće tući, dok im šef ne dođe i dok im to ne naredi. Nisam mogao spavati. Pomalo me napuštala napetost i strah, ali mi je odjedno postalo veoma hladno. Cijelo tijelo mi se treslo, pa su mi i zubi opet počeli cvokotati. To moje nekontrolisano drhtanje, a pogotovo cvokotanje mi je pričinjavalo neopisivu bol u ustima, a krv mi nikako nije stajala, pa sam tu slankastu tekućinu neprestano gutao.  Da mi je bar neko ćebe da se ogrnem ili bar neka stolica, da mogu sjesti negdje a da to nije ovaj hladni beton. Oni svjetlo i dalje nisu gasili, a sati su mi vremenom postali godine. Bio sam toliko klonuo duhom da mi je postajalo i svejedno šta će biti sa mnom. Samo da se više završi. Opet sam nevoljno sjeo u jedan ugao, leđima naslonjenim na zid i – zaspao.

Ne znam koliko sam dugo spavao. Iz sna me trgnu škripa vrata. “Vidi ga spava, hajde diž’ se, balija. Šef hoće da te vidi”, bio je to onaj širokih leđa i bivoljeg vrata. Išao sam uskim drvenim stepenicama koje su jako škripale dok smo se peli. Gore me dočeka jako svjetlo dana, gotovo da sam oslijepio od ove svjetlosti. Uvede me u jednu prostoriju koja je više ličila na učionicu. Poredani stolovi i stolice ko u školi. A za katedrom je sjedio postariji i proćelavi čovjek u uniformi. Imao je neke činove, nešto ko one vatrogasne baklje. Bile su po tri na svakom ramenu. Ja takve činove nisam nikad ranije vidio. Kapa mu je ležala na stolu. “Znači, to je taj špijun”, progovori malo piskavim glasom, a onda malo tiše reče. “Uh sunce vam krvavo, da niste malo pretjerali sa tom silom. Vidi na šta liči, Matane.”

“Možeš li govoriti i jesi li pri punoj svijesti”, obrati se meni. Klimnuh glavom. “Ja sam satnik vojne policije HVO, Blažević. Postavit ću ti nekoliko pitanja, a do tebe je da li ćeš biti kooperativan. Nalaziš se pod teškom optužbom da si neprijateljski špijun. Nema potrebe da ti objašnjavam šta to znači u ovim vremenima. Stvari smo ti pregledali, u putovnici su ti arapski pečati i sve navodi na to da si bio na obuci u nekoj arapskoj zemlji. Imaš i lažnu potvrdu da si pripadnik Četvrte splitske gardijske brigade. Izjavio si da ti je potvrdu lično potpisao Jurica Škugor. Zvao sam im maloprije komandu i pitao za Juricu. Kažu da je ovdje negdje na trebinjskom ratištu. Naći ćemo mi već njega. Slučajno ga lično poznajem i iskreno da ti kažem, nisam u najboljim odnosima sa njim. Hajd sad ti pričaj. Ali sve od početka”, završi satnik.

Ispričao sam mu cijelu priču, kako sam i kada otišao u Libiju. I kako sam odlučio da se vratim u Bosnu, pa ako treba i da se borim. Imam roditelje i brata u Sarajevu, a u Libiji sam stupio u kontakt sa sestrom koja je sa kćerkom izbjegla iz Sarajeva i koja mi je ispričala pravo stanje stvari i kroz kakav su pakao prolazile dok nisu stigle u Zaostrog. U Zaostrogu su se smijestile u srpsku vikendicu. Naime, vlasnik te vikendice je radni kolega sa mojom sestrom i ostao je u Sarajevu i dalje raditi. Kad je čuo da moja sestra ide u Hrvatsku u izbjeglištvo, velikodušno joj je dao ključeve od vikendice. Tako je sestra tu došla sa kćerkom, te svojom najboljom drugaricom, kao i sa našom daidžinicom koja je povela svoja dva sina. Nijedan stariji od osam godina. Pošto su njih tri žene sa djecom bile u srpskoj kući, okolni mještani su mislili da se radi o srpskim izbjeglicama, pa su veoma neprijateljski se odnosili prema njima. Prvo su im u pošti isključili telefon (jer navodno nisu plaćali račune), a potom su im zalijepili letak na vrata na kom je pisalo da je kuća minirana i da imaju 24 sata da se isele inače će aktivirati eksploziv. Tri žene su odmah, u onoj panici, pozvale policiju. Došla je vojna policija iz Splita i to upravo ona vojna policija iz Četvrte splitske gardijske brigade. Dali su im dva vojna policajca koja su ih čuvali u prvo vrijeme, a onda su redovno slali patrole da ih obiđu. Vremenom su ti vojni policajci postali kućni prijatelji. Dolazili na kafu, na pitu, kolače. Tako da se i odnos mještana prema izbjeglicama promijenio. Eto u takvo okruženje ja dolazim iz Libije sa dvije putne torbe. Jednom se tu zatekao i njihov komandir, pomenuti Škugor, koji me je onako prijateljski pitao kakve su moje namjere. Ja sam mu rekao da bih se rado probijao prema Bosni, ukoliko je to uopšte moguće. Rekao mi je da je to ludost sa moje strane, jer svi bježe iz rata a ja srljam u njega. A onda je onako initmno u četiri oka mi rekao da bi i on to isto uradio. Rekao mi je da će pokušati sve što je u njegovoj moći. Dobar je to čovjek. Jednom je donio par kilograma škampi, ja imao viskija iz Duty free shopa i tako smo napravili pravu feštu. Tu mi je on objasnio kako će me prebaciti preko granice kad oni krenu na stolačko ratište. Obući će me u uniformu HVO, napisat će mi lažnu objavu, tako da imam bilo kakav papir sa sobom kad budemo prelazili granicu. Kad pređemo granicu, opet ću obući civilnu gardarobu. Odvući će me do autobuske stanice u Čapljini, a potom šta mi Bog da. Za svaki slučaj mi je dao adresu u Splitu i broj telefona. Ako on ne bude kući, bit će mu žena ili punica i da njima javim, ako imam kakvih problema. Sve je tako i bilo. Izbacili su me u Čapljini, a ja sa putnom torbom došao na šalter da kupim autobusku kartu. Naravno da ja nisam znao da je Mostar već podijeljen i da autobusi voze samo do zapadnog Mostara. Ja sam insistirao da mi da kartu do autobuskog kolodvora u Mostaru ne znajući da je to u Istočnom Mostaru. Žena se samo nasmijala, dala mi kartu do zapadnog Mostara. Nepažnjom sam izvukao novčanik da platim kartu, prebirajući i razdvajajući kune od dolara. U novčaniku sam imao oko 2.000 dolara. Dio moje zarade iz Libije. Te pare bi sigurno dobro došle i meni i mojoj porodici, ako bi se kako već dočepao Sarajeva. Žena na šalteru je kad je vidjela tolike pare širom razgoračila oči. Vjerovatno je rijetko kad vidjela tolike pare. Vjerujem da je to i bio razlog što sam poslije, ne vjerujem da je i deset minuta prošlo, bio priveden od vaših ljudi. “Eto to je moja priča, pa vi vjerujte ili ne vjerujte. Ako ne vjerujete, dozvolite mi da zovnem Jura Škugora, pa neka vam on potvrdi moju priču”, završih ja.

Satnik me dugo zamišljeno gledao, a onda reče: “Mi smo demokratska država”, misleći valjda na tu Herceg Bosnu. “De Matane, donesi mu stvari”. Matan je nevoljko otišao da mi donese stvari. Poslije pet minuta sam prebirao po novčaniku, tražeći papir sa adresom. Nije bilo ni para ni cedulje. Rekoh satniku da mi upravo taj papir fali, ali da sigurno ima u imeniku ili u informacijama Jurin broj. Adresu sam slučajno zapamtio jer sam prvi put čuo kad mi je Jure pisao adresu kako Dalmatinci zovu dud. Upamtio sam da je bilo napisano, Put murvice 25.Tako da sam imao sve podatke gdje da nađu Škugora. Naravno, ukoliko to oni uopšte hoće. I stvarno, satnik je nazvao informacije, zapisao broj i dade mi telefon. Ja sam nazvao zapisani broj. Javio se ženski glas, njegova žena. Kaže da je Jure odsutan poslom. Htjede da spusti slušalicu što bi meni vjerovatno značilo kraj balade. Zamolih je što sam ljubaznije mogao da prenese Juri da sam ja zatočen u Čapljini od HVO. Da me saslušavaju danima ljudi satnika Blaževića. I da zamoli Juru da dođe u Čapljinu ako je ikako moguće da potvrdi moju izjavu datu u vojnoj policiji. “Dobro, reći ću mu”, obeća žena, “a kako se vi zovete, da mu kažem ko ga je tražio?”. Ja joj rekoh moje ime. “Ajme meni, a jeste li vi musliman, kad imate tako smiješno ime i kad tako smiješno pričate”, upita žena, a onda mi reče, “svejedno ko ste, prenijet ću Juri čim se čujemo. Evo zapisala sam sve”. Zahvalih se što sam ljubaznije mogao i spustih slušalicu. Gotovo, uzdahnuh sa olakšanjem. Sad je sve u Božijim, Jurinim i satnikovim rukama.

“Ništa, čekat ćemo. Hajd da ti vjerujem da govoriš istinu, ali da se više ne zajebavamo. Ne javi li se Jure, znaš dobro šta će biti sa tobom. Vodite ga i malo ga uljudite, vidite na šta liči.”

 Vratiše me u istu prostoriju. Onaj sa dugom kosom i rejbankama mi donese lavor i bokal sa vodom i začudo i neku klimavu stolicu. “De sredi se malo, balijo. I da znaš, može Blažević pričati šta hoće, ja tebi ništa ne vjerujem. Ne javi li se Jure, jedva čekam da ti jebem mater. Vidjet ćeš ti, s kim ćeš se zajebavati.”

Sad mi je sve postalo jasno. “Bože, ako te ima, sad mi pomozi. Samo neka Jure dođe”, molio sam se sad gotovo u očajanju. Ja nevjernik, ateista, ili bar agnostik, kako sam popularno ono mislio za sebe, kad je ta riječ postala trend.

Bio sam napet kao struna. Podilazila me neka neopisiva jeza. Sad bar postoji neka nada. Jučer nije bilo ničega i već sam se bio počeo opraštati sa sviijetom. Polako sam prao lice. Bol je bio gdje god bi jače pritisnuo. Dobro su me udesili, majku im jebem banditsku. U meni je polako ključao bjes. Nekako sam osjećao da će Jure doći i nisam se više osjećao bespomoćno kao jučer. Bijes je prerastao u mržnju. U podsvijesti sam mislio da bih ove tipove koji su me prava-zdrava ovako unakazili mogao čak i pobiti. Samo da sam imao oružje. Znači, tako to krene sa mržnjom. Kao neka zaraza ili možda i adrenalin. Pa te onda to drži. Daje na kraju krajeva i neki smisao. Opravdanje za sve kasnije postupke. Sigurno je, da u većini slučajeva tvoju mržnju plate oni koji su najmanje krivi za nju. E to se onda zove osveta. Oko za oko, zub za zub. Svoju osvetu okrećeš, ne prema pojedincu koji ti je nanio zlo, već prema kolektivu, prema drugoj naciji, prema drugoj vjeri, prema svim drugim i drugačijim. Vremenom svoju mržnju uokviriš plaštom patriotizma, potpuno nesvjestan u kakve primitivne porive se cijelom svojom dušom uplićeš. I koliko tu malo treba da se jedan do jučer humanista, miroljubivi, tolerantni pacifista pretvori u monstruma, spremnog nanijeti zlo svemu ljudskom. A kad jednom kreneš tim putem, nema više povratka. Jedno zlo porodi drugo, još veće zlo. To zlo počinje da beskrajno kruži. Obično se vraća tamo odakle je počelo. Zlo se ne može dobrim spriječiti. To da može, su biblijske bajkice. Zlo se samo golom silom može iskorijeniti. Zlo se ne boji dobra, zlo se boji sile. Sila koju oni naivni zovu Božijom pravdom. Čak i oni nevini nad kojim je zlo učinjeno žive sa nadom da će se počiniocu, ako ima Boga, to sve vratiti. Te kletve su i održale mnoge jadnike da ne presvisnu i ne skrenu sa uma. Jer eto postoji neka nada, da će svako, da l’ na ovom ili na onom svijetu odgovarati za zlo koje je drugima nanio. Bez toga bi u svakom od nas pobjedilo zlo, a đavo bi postao moćniji od Boga. Ta spoznaja bi i obezvrijedila naše bitisanje, na ovom svijetu i život bi u konačnici izgubio svoj smisao.

Nema te jedinke koja nije spremna danas-sutra počiniti zlo. Potreban je samo jak motiv koji će biti opravdanje sebi. U momentima kada nestane tog opravdanja pred samim sobom, a zlo već urađeno, u većini slušajeva se javlja jedno drugo osjećanje. Kajanje. Kajanje je prvo osjećanje homosapiensa koje izdvaja čovjeka od zvijeri. Zvijeri u životinjskom svijetu ubijaju iz nagona. Nagon može biti glad ili borba za opstanak. U svijetu lavova, pripadnici iste vrste se bore do smrti za prevlast u čoporu. Kao i to, čiji će geni produžiti vrstu. Njima to instinkt nalaže a ne svijest. Kod ljudi je svijest ta koja ih izdvaja u cijelom životinjskom svijetu. U ljudskom svjetu je veoma teško i kompleksno pitanje, je li borba na život i smrt među pripadnicima iste vrste – borba za opstanak ili borba za prevlast nad drugima?! Veliko je pitanje, da li je ubistvo nekoga u samoodbrani, da sam ne bi bio ubijen, manje zlo od ubistva iz koristoljublja. Ubiti nekoga iz političkih razloga, nekoga ko je na vlasti i ko je tiranin, da bi zauzeo njegovo mjesto i poslije radio isto što i on. I kakav se smisao može uopšte dati ratovima, pogotovo onim svjetskim, gdje je čovjek topovsko meso, a život jednog ljudskog bića ne vrijedi pišljiva boba.

Eto, takve su mi se lude misli provlačile kroz glavu očekujući rasplet čitave situacije, zatvoren kao životinja u nekom podrumu HVO vojske. Potpuni besmisao koji je zorno prikazivao moje psihičko stanje u tom trenutku. I ko što rekoh, sa zebnjom u duši sam brojao minute koji odlučuju o mom životu i smrti. Po prvi put u mom životu sam o tim stvarima i razmišljao. 

Ne znam koliko je vremena prošlo jer sam konačno zaspao po prvi put, poslije ko zna koliko vremena, okrepljujućim snom. Spavao sam na klimavoj stolici sa glavom među nogama. U jednom momentu sam začuo strašan lom. Kao da neko razvaljuje vrata, a potom prasak stakla. Ništa mi nije bilo jasno. U daljini čujem poznati glas i psovke. “Gdje je, pričajte, jebat ću vam svima majku, bude li mu dlaka na glavi falila“. Čujem ubrzane korake i pred mojim vratima, a onda neko, svom silinom provali vrata. U podrum uletiše trojica u uniformi HV, sa automatskim puškama i jedan povika: “Jure, ovdje je, našli smo ga”. Dvojica su me uhvatili ispod pazuha i gotovo me iznesoše gore na svjetlo. “Majku ti jebem lopovsku, Blaževiću, gledaj šta ste mu napravili”.

“Pričaj ko ti je to uradija, samo prstom pokaži na njiga. Ja ću mu presuditi. Pričaj ko te tako udesija, kako ću te sestri takvog dovisti”, vrištao je Jure obraćajući se meni. “Jure, bolan, oklizno sam se niz stepenice, a onda stao na koru od banane”, rekoh ja , pokušavajući bar da se nasmijem na ovu svoju foru, ali je sve ostalo na pokušaju, jer me vilica strahovito boljela.

 “Pičko bosanska, nemaš muda da kažeš ko je, hodi ovamo da te bar zagrlim. Vidi bandita ća su ti uradili. Donesite mu njegove stvari i sve ća ste mu uzeli. Imate pet minuta vrimena. Sve ću vas pobiti, majku vam švercersku”. Donesoše mi torbu, nije bilo novčanika. Rekoh Juri da mi nema pasoša i para. Ona trojica što su me tukla počeše izvrtati džepove i slagati zgužvane dolare. Sve su već bili podijelili. “Proviri još jednom fali li ti šta, pa da idemo ća. Blaževiću, platit ćeš mi za ovo kad-tad”. Blažević, blijed kao smrt, nije progovarao ni riječi. Izađosmo što smo brže mogli i posjedasmo u Pinzgauera. Proletjeli smo kroz Čapljinu upaljenih rotacionih svjetala. Brzo smo prošli granicu, a da nas niko nije zaustavljao. “E hajde mi sad na miru ispričaj ća ti je bilo i kako su te tako udesili”, zamoli me Jure. Kad sam počeo pričati vidio sam da su me svi pažljivo slušali. “Pa, Jure, uhapšen sam ni deset minuta kako ste me ostavili na autobuskoj stanici. Valjda me ona žena što je prodavala karte, prijavila. Mojom greškom, izgleda. Ja nisam znao da je Mostar već podijeljen, pa sam joj tražio kartu do Mostara, do glavnog kolodvora. A valjda je taj kolodvor na lijevoj strani, muslimanskoj. Otkud ću ja to znati. Kad sam kupio kartu izašao sam napolje da zapalim cigaru. Ma nisam dva dima povukao, dvojica u HVO uniformama mi priđoše. Tražili su mi dokumente, a ja im dadoh onaj jugoslovenski pasoš. Ni sam ne znam otkud se stvori plavi milicijski golf. Uzeše mi moju putnu torbu a mene uguraše u golfa. Bacili su me u neku prostoriju u podrumu u kojoj nije bilo ničega, jedino je svjetlo stalno gorjelo. Tu sam proveo sate  i sate stojeći a onda me savladao san i tako sam sjedeći u uglu između dva zida valjda zaspao. Oni kao da su znali kad ću zaspati pa su odmah uletjeli. I tako, saslušavali su me stalno i govorili da sam muslimanski špijun koji je bio na obuci u arapskim zemljama. Valjda su vidjeli u pasošu one arapske pečate, dok sam bio u Libiji. Kad su našli dolare, navodno im je sve bilo jasno. I tako, tukli su me da priznam da sam špijun. Da sam im pod batinama priznao što su tražili od mene, vjerovatno bi mi presudili po kratkom postupku. Pogotovo što su se dočepali mojih para. Vidio si, Jure, da su ih bili već razdijelili. Da vi niste došli, vjerovatno bi me smakli”, završih ja svoju priču.

 “Ma sitna je to para za njih, moj Bosanac. Oni obrću milione. Pljačkaju ove humanitarne konvoje što idu za Bosnu. Hajd to inekako, ali da švercuju sa Srbima naftu, a onog sam Blaževića uhvatio na dilu neki dan, e to je prevršilo svaku miru. Mi se sa četnicima krhamo svaki dan, ginemo, krvarimo po ovoj njihovoj jebenoj Hercegovini, a oni im prodaju gorivo za tenkove da nas čete lakše tuku. Koja je to banda, da samo znaš, a eto veće su Rvatine od nas, jebo ih Šušak u njihovo smrdljivo dupe”, završi ogorčeno Jure.

 “Nego znaš li ti uopće kako izgledaš? Dajte mu, ko ima ogledalo, nek se vidi. Takvog te, Boga mi, ne vodim u Zaostrog, srce bi im presvisnulo da te takog vide. Par dana ćeš kod mene dok ti se rane smire”. Jedan mi vojnik dade ogledalo i ja se sav prestravih. Ispod oba oka cu bile modrice, gotovo pocrnile. Usna mi je bila još uvijek rasiječena i rana je onako zjapila. Desna jagodica mi je stršila kao rog. Baš su me dobro udesili. Rebra nisam smio ni dodirnuti. Bojao sam se da mi koje nije slomljeno. To rekoh i Juri a on mi reče da ću sutra u njihov stacionar da me njihov vojni ljekar pregleda. Prenoćih tu noć kod Jure, njegova žena napravila bolonjeze. Ja sam zaboravio kad sam zadnji put šta jeo. Jedva sam gutao hranu, vilica me također boljela. Sutradan me Jure odveo u njihov stacionar, a njihov ljekar me odmah uputi u splitsku bolnicu. Dva rebra su srećom samo bila napukla, ništa slomljeno. Usnu su mi jednostavno zalijepili, umjesto da mi je šiju. Nova neka metoda, da ne ostaju ožiljci. Zubar mi je izvadio ostatak očnjaka koji je ostao u vilici. Preležao sam sedam dana u splitskoj bolnici vidajući rane. Vremenom sam mogao i normalno jesti. Zamolio sam Juru da sestri ništa ne govori gdje sam. Što džaba da se sekiraju. Obećao je i nije. Nikad.

Prvih par dana u bolnici se nisam gotovo ni budio, a kad bih se probudio, štipao bih se za obraze, da se uvjerim da sam budan. Kako bih se radovao kad bih se uvjerio da to nije san. A snovi, Bože dragi, prava mora. Stalno sam negdje bježao i neki ljudi bi me uvijek uhvatili. Pogotovo me se svezao nekakav krezubi, ćelavi, bivoljeg vrata tip. Kezio mi se u lice, kad bi me sustigao i stalno ponavljao: “Sad ću da te koljem, balijo”. Začudo da likove koji su me tukli u zatvoru, a dobro sam im upamtio lica, nikad nisam sanjao. Najviše tog ćelavog debeljka, lika kojeg nikad ni prije ni kasnije nisam sreo u javi. Nekako mi pade na pamet da taj izraz balija, dok nisam dospio u taj HVO zatvor, nikad ranije nisam čuo, a da mene lično do tada ali ni nikad poslije, niko nije tako nazvao. Danas znam da je taj izraz prava poslastica srpskim nacionalistima, da uvrijede i ponize Bošnjake, ali otkud to u Hrvata, nikad mi nije bilo jasno?

Na dan kad sam izašao iz bolnice, Jurina žena je posebno za mene pripremila kraljevsku večeru. Sve sami riblji specijaliteti i plodovi mora. Od lubina do dorade, lignji, škampi, hobotnice, do stonskih školjki, onih što se žive jedu sa iscjeđenim limunom. Negdje Jure nabavio i one prstace, u miru strogo zabranjene školjke, a eto u ratu je sve dozvoljeno. Tad sam to prvi put u životu i jeo i nikad zaboravio. Znam dobro da je bio 20. januar, ako me sjećanje ne vara da je to srpska slava Jovandan. Od tog datuma ja sam počeo više da volim ribu i sve što je vezano za more, nego sve vrste pečenja, pa makar i sa ražnja, iako sam do tada bio apsolutni mesožder. To me drži do danas. Ima tu neke i romantike i simbolike. Ta večera, na Svetog Jovana 1993. godine je bila pripremljena meni u čast, od čovjeka kojeg nisam poznavao ni deset dana, koji mi je usput spasio život, koji sa mnom razgovara kao sa najrođenijim svojim i ko da se čitav život znamo.

“ I ća ćeš sad, moj Bosančero. Gospe ti, o Bosni nemoj više ni da sanjaš. Vidija si sve. Nisi mi virava, kad sam ti priča, eto sad znaš. Eto opet si mi lip ko slika, prošle te rane, okrpili te dotori. Eto te ka nov. Ma vidi ga Luce, gospe ti. Ma ima da jebeš pola Germanije, ća je ženskog roda. A možeš i dečkiće, ako si od te fele. Ne velim. Imam ti ja razumivanja i za svakojake ljude. Al ne virujem ja da si ti od njih. Stara si ti kurvarčina, ako je pola istina od onoga ća si mi priča da si radija u Tunisu, kad smo jeli škampi i pili viski kod tvoje sestre u Zaostrogu”, već podobro pripit, poče me tu noć Jure zadirkivati. Ni ovdi u Hrvatskoj ti nima mista, to da odmah znaš. Otkako su muslimani zaratili sa HVO ovdi vlada takva propaganda, protiv vas da ti tu niko, pa ni ja ne mogu pomoći. E jedino da obučeš našu uniformu, pa da onda pucaš na svoje. A da ti ko bratu kažem, kao takav, ne bi više prenoćija u mojoj kući. Jesi li me razumija ća oću da ti kažem?”

“Jure prijatelju, za mene je ovaj rat završen. Game over. Pokušao sam doći do Bosne, da nisam srce bi mi puklo. Možda ćeš pomisliti da sam i kukavica, jer si ti u vojničkom duhu vaspitan. Ja tako nisam. Ja do prije deset dana nisam ni znao gdje idem. Nisam znao ni koliko je ozbiljno ludilo, taj rat. Ja, Jure, ove batine nikad ne mogu zaboraviti. Nikad me niko u životu nije tako tukao, ali me niko tako nije ni ponizio. Vrijeđali su me i tukli, pa onda htjeli i ubiti ljudi koji su me prvi put u životu vidjeli, a u svakom njihovom pokretu i riječi sam osjetio mržnju i prezir. Ni ne znaju me a mrze me. To je strašna spoznaja za mene. Možda ja to pričam površno, ne znam, nisam bio dvije ključne godine, kad se ta mržnja, kao lančana nekontrolisana reakcija tako brzo raširila. Kako li je gore u Bosni, mogu samo zamisliti. I da ti kažem, odlučio sam, koliko sutra da zovnem kuma u Njemačkoj,+ da vidim dokle je to došlo sa vizom. Koliko sutra ću brodom za Italiju, jer vidim da je i ovdje đavo šalu odnio i ne pada mi na pamet da  se sa njim inatim. Mislim da sam donio pametnu odluku i da nije vrijeme da se čovjek igra sa božijim strpljenjem. Dosta je više ishitrenih, brzopletih i u mamurluku donesenih odluka. Vrijeme je da se otrijeznim i da se uozbiljim, jer su vremena ozbiljna. I sumnjam da bih ikad više dobio šansu da se izvučem, kao što sam se sad izvukao. Ne valja sudbinu izazivati. Sutra ću na brod, sestri  ću se javiti iz Italije. Nadam se da nemaš ništa protiv ove moje odluke”, završih ja moju besjedu.

“Znaš šta, Bosančero. Moram ti rići da si me iznenadija. Ja prvi put vidim pametnog Bosanca, ja sam mislija da ste vi svi glupi. Odi amo da te barba Jure zagrli zbog te odluke. Nego ja mislija kakav te je to vrag meni natovarija na grbaču i dokle ću te više nosati. Kad ti ono pametan. Ma nimoj zamiriti starom Juri, zna sam ja da vas ima i pametnih, nego se ja malo šalija s tobom. Hajd da popijemo još jedan bocun pa da idemo spiti, valja nama sutra svašta raditi. Brod ti ide uveče u osam uri za Ankonu. Liburnija se zove. Ti i imaš se vremena naspavati sutra, a valja se meni sa četnicima ganjati oko Trebinja. Donesi nam, Luce, još jedan bocun, a ti, Bosančero, uzmi, dobro se najidi, ko zna kad ćeš sljedeći put”, šalio se Jure.

“Pa zar ste do Trebinja dogurali? De mi pričaj o tome, ništa o tome nisam znao”, upitah ga radoznalo.

“Kome da pričam, neprijatelju. E, Jure, Jure, reka sam ja da ti puno pričaš kad popiješ. Izdaješ vojne tajne. Ma šalim se ja, moj Bosančero. Jesmo vala, bili smo skoro i ušli u Trebinje, a onda stiže naredba da se povučemo. Viša komanda, politika. Oni se dogovaraju a mi ginemo. Ko na šahovskoj ploči. A mi pijuni prvi padamo. Nešto razmišljam da je i cili ovaj prokliti rat dogovorena stvar. Dogovoren i početak i kraj, a nas budale, patriote i obične ljude ko jebe. Prvo nas zaraze mržnjom kroz medije, pa nas puste da se dobro iskrvimo, a onda će nas natjerati da zaboravimo našu mržnju i da se opet počnemo voliti ka prija. A naš narod je marva, sve radi ća mu se kaže, a da pri tom niko ne misli svojom tikvom. Počne misliti tek onda kada je prekasno. A na ća će sve ovo izići, niko živ ne zna, moj Bosančero. Hajd nek se bar neko izvuče iz ovih govana. Drago mi za tebe, isto ko da sam se i ja izvuka.”

Ostali smo tako Jure i ja pričati do u sitne sate. Dijelovea tog razgovora ni do danas nisam zaboravio. Imalo je tu toliko toga proročanskog. Ili je iz nekog izvora imao sve podatke ili je zaista bio toliko pametan i ispred svog vremena. Ja tako mudrog čovjeka kao Juru Škugora gotovo da do danas nisam sreo.

 Negdje pred zoru smo se  ja i Jure pozdravili. On je otišao na ratište, a ja ostao spavati. Kad sam se probudio, otišao sam do pošte  i nazvao kumašina. Rekao mi je da je uradio sve što je u njegovim rukama. Ostalo zavisi od njemačkih vlasti, hoće li mi odobriti vizu. Brod je, kao što je Jure i rekao, kretao u osam naveče. Jurina vrijedna žena je sve moje stvari ispeglala i složila tako pedantno da mi je torba izgledala upola manja. Ma nikad se dovoljno izahvaljivati tim dobrim ljudima. Spremila mi je i nešto da imam pregristi usput, čak i flašu domaćeg vina mi natočila. U sedam navečer sam bio u splitskoj luci i prvi put se u životu ukrcavao u tako veliki brod.

Juru  Škugora više nikad nisam vidio. Kad sam se u martu mjesecu 1996. godine avionom spustio na splitski aerodrom, odmah sam naručio taksi da me vozi na adresu “Put murvica 25”. Kad sam pozvonio na vrata, Jurina žena je bila u crnini. Sva u suzama me je uvela u stan. “Poginuo u ratu?”, upitah. “Ma ne. Rat je davno završen. Umro prije tri mjeseca. Srce. Našla ga u zoru, TV upaljen. On spava u fotelji. Glava mu nekako čudno ukočena. Još mu ne vidim lice. Hajd valjda zaspao, mislim se. Uhvatim ga za rame da ga probudim i – prestravim se. Eto tako. Zaspao i nije se više probudio. Ja sam se dugo prevrtala u sobi tu noć. Čitala do pred zoru. Ništa nisam čula, ni glas, ni krik, ni gušenje, ni smrtni ropac, a vrata od sobe su uvik otvorena. Eto dao mu Bog da zaspi i da se ne probudi. A mene jadnu ostavio ovako samu. Da smo bar imali dice. Ovako ostadoh sama na svitu. Eto Bog me kaznija i uze mi onako dobrog čovika”, jecajući mi se ispovjedila Luca. Ispriča mi još da je Jure bio pravi sportski tip. Nikad nije dugo bolovao. Ono nekad prehlada, gripa, ali ništa ozbiljnije. Ma nikad. “Samo mi je jednom pričao o ratu i šta se tamo događalo. Pred sam kraj rata, negdje gore kod Glamoča su upali u srpsku zasjedu. Niko ne zna kako se to dogodilo i samo se nagađalo. Na sve se sumnjalo. Tu je Jure izgubio 20 ljudi, njegovih boraca, prijatelja od početka rata. Nikad to nije prebolio. Znam da noćima nije spavao. Ležala sam pored njega. Samo bi uzdisao i izlazio na balkon da puši. Tako danima, mjesecima. Jako je bio oslabio, pušio po tri kutije dnevno”. Od tada, od tog događaja, nije ga više nikad vidjela da se nasmijao. “A bio je po prirodi veseljak. I ti ga kao takog znaš”, reče mi na kraju Luca. “I ako ga je šta ubilo, onda je jedino to”. Tek tada mi je ispričala i nešto o sebi. Da je rođena Mostarka. Da ima sestru u Mostaru i da su joj oba sestrina sina, jedan od 23, jedan od 20 godina u istom danu poginuli u sukobima sa muslimanima. Jure je imao 55 godina kad je umro.

**************************

Nešto čitam i razmišljam,kako u ovoj mojoj priči ljudi lako ili ginu ili umiru ko, Bože me oprosti, u nekom italijanskom špageti vesternu, ko na tekućoj traci. Ili ko još gore u onom filmu, kojeg su htjeli snimiti, prema pjesmi Đorđa Balaševića “Priča o Vasi Ladačkom”, a Đoka, samo njemu svojstveno to ovako interpretirao, tj. prepričao scenarij. U toj ljubavnoj priči svi ginu. I zmaj i princ i princeza. A i konj naleti na neku drvenu ogradu i sav se polomi. I kažu da je na aparatima. Sumnja se da će preživjeti.

Tako i kod mene, kog god pozitivca u mojim pričama čitaoci zavole, on nesretno završi. Jedino vječno trajan sam ja, koji dalje ostajem da tražim nove junake i da im smišljam kraj.

To večer sam se jedva ukrcao na brod. Na jedvite jade me pustili sa jugoslovenskim pasošom, pa mi izvrnuli čitavu onako lijepo složenu torbu. Tražili mi da im pokažem koliko novca imam sa sobom. Onda mi htjeli sve kune oduzeti, navodno se ne smiju iznositi iz zemlje, a onda se čudom čudili kad sam im pokazao one dolare. Kao otkud mi tolike pare, kad drugi nemaju šta jesti, kao da sam imao milione sa sobom a ne koju hiljadu.

Znam da je more bilo izrazito mirno. Ma nigdje ni jednog talasa. Već se dobro smrklo, a ja zadnje što sam to večer kroz taj mrkli mrak vidio je sijevanje granata i potmuli zvuk detonacija koje su dolazile iz pravca Šibenika. To su krajinski Srbi odrađivali noćnu šihtu.

Sjeo sam namjerno na palubu broda dok još nije zahladilo. Brodski motori su potmulo brundali, brod iza sebe ostavljao bijeli trag od pjene. Nebo već osuto zvijezdama. Vedro i nigdje oblačka nije bilo tog dana. Otvorio sam flašu vina što mi ga je Jurina žena bila spremila. Moj pogled je bio prikovan za obalu i ono povremeno svjetlucanje i potmuli zvuk eksplozija od granata u daljini. Sjedio sam tako zamišljen, pijuckao vino iz flaše, a onda su mi suze same počele da naviru. Tada sam mislio da više nikada neću vidjeti moju Bosnu i sve drage ljude koji su ostali da tamo preživljavaju surovu ratnu dramu.

Kad je na palubi zahladilo i zapuhao neki hladni vjetar, sišao sam u potpalublje. Nisam bukirao kabinu, nego obično potpalublje, a tu to večer je bilo more djece. Već su školskog uzrasta. Nije bilo puno odraslih sa njima, već samo, da l’ nastavnici ili neki iz organizacije Crvenog križa. Upitah jednu od njih ko su ta djeca i ona mi ljubazno objasni da su djeca manje-više iz Mostara i da ih uz saglasnost njihovih roditelja Crveni križ izmješta iz ratom pogođenih područja u Italiju dok se situacija, tj. rat ne smiri. Prostorija je bila bučna od silne dreke, smijeha, pa i dječijeg plača. Niko od te djece nije slutio ni gdje idu ni zašto idu. A ni to da će se njihovo izbjeglištvo dobro otegnuti.

U Ankonu smo uplovili oko osam ujutro. Dakle, plovidba je trajala punih dvanaest sati. Na brodu nisam mogao spavati. Bio sam previše napet i pun neke tjeskobe pred svu tu neizvjesnost. Odabrao sam prvo da dođem u Rim. Tu u Rimu ću napraviti daljnje planove. Moram pod hitno nazvati kumašina i vidjeti dokle je došlo sa vizom za Njemačku. Potom ću pratiti razvoj situacije. Konačni cilj – Njemačka. Kad sam stupio na tlo Italije, na graničnoj postaji su mi samo udarili pečat i to je bilo to. Mislim, ali opet nisam potpuno siguran, da je te 1993. godine Italija bila jedina zemlja u Evropi za koju nama iz bivše Jugoslavije sa još važećim jugoslovenskim pasošima nije trebala viza. Nisam znao ono ni elementarno italijanski. Nešto malo latinskog mi ostalo još iz gimnazije ali je to bilo nedovoljno. Uzdao sam se u engleski, mada vrlo malo Italijana govori taj jezik. Grad ili gradić Ankonu nisam imao vremena upoznati, a i željeznička stanica nije bila daleko od luke gdje smo se iskrcali. Do Rima sam imao oko četiri i po sata vožnje ili oko 300 km. Nisam možda ni pola sata čekao voz. U sjećanju mi je ostala brdovita i gotovo planinska Italija. Stalno su se smjenjivali tuneli i mostovi, kanjoni i tjesnaci. Imao sam osjećaj da se vozim kroz Švicarsku ili Bosnu. Možda sam jedan sat sneno buljio kroz prozor a onda sam zaspao čvrstim okrepljujućim snom. Neka muška ruka me drmusala i probudila na samom ulazu u Rim.  Stigli smo na Termini, tako se naime zvala željeznička stanica u Rimu. Pošto sam nešto dolara zamijenio već u Ankoni za lire, trebao sam samo naći pogodan hotel, pansion, bilo šta. Prvo da se dobro naspavam, poslije će sve biti lakše. Sa perona sam sišao u centralnu stanicu. Vrvjelo je od ljudi. Glavna stanica je imala dva izlaza i ja se uputim ka jednom od izlaza onako po intuiciji. I ovaj put me intuicija nije prevarila jer sam dospio u onaj siromašniji dio grada, rekao bih kao neka arapska četvrt. Bilo je dosta pansiona i jeftinijih hostela, a pored talijanskih natpisa bilo je i onih pisanih arapskim pismom. Odlučih se za jedan pansion u ulici Marsala. Cijena mi je bila prihvatljiva(45.000 lira ili 45 njemačkih maraka). Soba je bila bez doručka i za hranu sam se morao sam snalaziti.

Prvi put sam u Rimu, slušao sam o njemu svašta, a ima i ona drevna poslovica da svi putevi vode u Rim. Eto sad mogu i sam prošetati tim ulicama. Kad sam se dobro naspavao i odmorio od dugog puta, što kažu, preko sedam gora i mora, odlučih da onako na svoju ruku upoznam Rim. Prvo sam u nekoj trafici kupio mapu Rima i onako laički skontao da je željeznička stanica Termini, glavni saobraćajni čvor Rima. Ima dvije glavne linije metroa. Na karti izgledaju kao slovo x gdje se spajaju samo jednom i to baš na Termini. Odlučih se da odem do čuvenog koloseuma koji je bio svega dvije stanice od mjesta gdje sam se ja smjestio. Kad sam izašao iz metroa preda mnom je stajao grandiozni Coloseum. Odmah pored Konstantinova i Neronova arkada. Svuda okolo ostaci  antičkog Rima. Sa lijeve i desne strane Via Imperali, sve same poznate građevine – Trajanov forum, Palatio, Trajanov obelisk na kojom je u reljefu opisano njegovo osvajanje Dakije (Rumunije). Danima bih mogao nabrajati građevine i ne bih ih sve uspio nabrojati. Nisam se mogao oteti utisku da ja ovdje nisam prvi put, a jesam. Tumarao sam onako po intuiciji, široko otvorenih očiju. Građevine kao što su Karakaline Terme, Cirkus Maksimus, spomenik Vittoriu trećem, Španske stepenice, Piazza della Populi (Trg naroda), slučajno naletim i na Fontanu de Trevi. Bacim iza leđa ono megalomanski tri novčića od po desetak lira. Kontam da mi se ispune tri želje, malo je ko biva jedna. Tek mi poslije ljudi koji poznaju Rim ispričaju šta sam uradio i poželio. Želje nisu po slobodnom izboru, već su unaprijed propisane. Kad baciš jedan novčić preko glave u fontanu poželio si da se zaljubiš u Rimu, kad baciš drugi novčić oženit ćeš se u Rimu, a treći poželio si da se razvedeš u Rimu. Eto ja poželio da se razvedem u Rimu, a već sam bio razveden. Ko zna, možda mi se ispuni želja, čudni su puti Gospodnji, pomislim kroz smijeh. Tumarao sam tako ulicama Rima onako naslijepo, pa kud me put navede. Preda mnom Dioklecijanove terme, pa neka prelijepa fontana. Ulica Barberini. Prelistah moju memoriju i sjetih se ko je bio Barberini, čije je djelo vjerovatno i ova prelijepa fontana. Barberini je bila ustvari stara  plemićka porodica koja je godinama davala papske kardinale. Rođak im je bio i papa Urban VIII  koji je dozvolio jednom od svojih rođaka Francesku Barberiniju da sagradi Palazzo de Barberini, prvu baroknu palaču, koja će kasnije biti uzor gradnji svim baroknim palačama u Evropi. Ništa tu ne bi bilo čudno da papa Francesku nije dozvolio da uzima kao građevinski materijal kamene blokove iz Coloseuma. Osim toga dao je dozvolu da se tope antičke bronzane statue iz Panteona i iz te bronze liju topovske cijevi kojim će se palača braniti. I sad mi u glavi ona latinska poslovica što kaže: “Što nisu upropastili (uništili) barbari, uništio je Barbarini (Quod non fecerunt barbari, fecerunt Barberini) . A eto, Italijani mu dali u znak zahvalnosti i ime ulice. Nešto kao kad bi kod nas novoobnovljenom starom mostarskom mostu dali ime onog generala HVO-a Praljka koji je srušio onaj Stari most. Možda i nije prikladno poređenje, ali mi bolje ne pada na pamet. Iz ulice Barberini sam došao u jednu četvrt koja mi je odnekud bila poznata. Kad najednom spazih znak koji mi kaže da je glavna željeznička stanica Termini, udaljena svega 100 metara. Kad sam pogledao kartu Rima, shvatih da sam tako pješačeći napravio jedan krug i da mjesto, tj.  pansion gdje sam boravio uopšte nije daleko od onih djelova antičkog Rima koji su meni bili interesantni. Odlučih da se više ne vozim metroom već da malo prošetam. Tako sam radio svakog sljedećeg dana i onako slučajno otkrio toliko poznatih građevina koje vjerovatno da sam tražio teško da bih našao. 

Moj susret sa Rimom je bila ljubav na prvi pogled. Nisam ga se mogao nagledati. Počeo sam voditi i kratke zabilješke šta sam sve tog dana vidio. Ubrzo je kratka sveščica koju sam kupio, posebno za tu namjenu, bila puna mojih zabilješki. Jedino što mi je falilo je bilo društvo, a bio sam gotovo cijelo vrijeme sam. Rim je velika metropola i ljudi su gotovo stalno u nekoj žurbi. Bilo je doduše i dosta turista, ali oni su svi bili organizovani i u grupama. Konobari u kafanama i kafićima su bili jedine osobe sa kojim bih progovorio uopšte i to ono škrto, par riječi kad se nešto naručuje. Jezik je također bio velika barijera, jer je veoma malo i od tog uslužnog osoblja govorilo engleski, a ono što sam naručivao već sam znao kako se kaže i na italijanskom. Bira je pivo, pica je pica, špageti su špagete.

Ono što mi je odmah palo u oči je bilo to novo pomodarstvo. Gotovo svaki drugi Rimljanin je nosao sa sobom ogromne kutije telefona. Preteče današnjih minijaturnih mobilnih telefona. Kad samo pomislim kako su glomazni bili te 1993. ti mobilni telefoni. Po prirodi glasni i temperamentni, na svakom ćošku su stajali Italijani sa tim kutijama i derali se u njih. Eto tada sam to prvi put vidio. U Tunisu i Hrvatskoj, tada toga nije bilo ili ja to nisam vidio. Boraveći tako u Rimu, sve sam nešto odgađao da odem u njemačku ambasadu u Rimu i vidim dokle je to stiglo sa mojom vizom. Pored toga sam morao pod hitno u banku, tj. da nadjem u Rimu City bank i dignem tamo novac koji sam uplatio još u Tunisu, a šef filijale mi je tada rekao da novac mogu podići u bilo kojoj poslovnici City bank u cijelom svijetu. Ostatak novca što sam imao i što sam donio još iz Hrvatske se gotovo svakodnevno topio, jer je Rim, za one koji to ne znaju, veoma skup grad. Odlučih poslije sedam dana boravka da ću već sutra otići na oba ta mjesta. Kad sam pronašao na karti mjesto gdje je njemačka ambasada, a bila je u blizini Vila Borghese, tamo mi rekoše da još ništa nisu dobili vezano za moju vizu. City bank sam našao baš u Via Barberini a onda šok.

Ne, kažu, ne mogu podići novac ni u jednoj filijali, ne samo u Rimu, nego i u cijeloj Italiji. Nemaju nikakav ugovor o suradnji sa City bankom u Tunisu. Drugim riječima, novac mogu podići samo u Tunisu. Znači tamo u Tunisu su me slagali. Kad sam došao u svoj pansion, čekao me gazda da mu platim račun i ja sam nekako shvatio iz njegovih riječi, da svakih sedam dana boravka se treba plaćati. Bio je petak, znači tačno sedam dana od kako sam došao u Rim. Kad sam platio račun, ostalo mi u džepu deset hiljada lira, znači, kad se preračuna u marke, još deset maraka. Jedva da šta pojedem. A od sutra sam već u dugu za spavanje u pansionu. Niti para imam niti koga znam. Znači katastrofa. Šta da radim? Panika neopisiva. Da se predam u policiju i kažem da sam ratna izbjeglica. Vidjet će u pasošu odakle dolazim. Pade mi na pamet kumašin u Njemačkoj i riješih da ga zovnem da mi pošalje bar hiljadu maraka. Vrati ću mu čim se dočepam svojih para koje su u Tunisu. Nazvah ga i on mi stvarno obeća poslati pare. Dadoh mu broj telefona, adresu pansiona i on mi obeća koliko sutra poslati pare. Zvao sam ga iz govornice i potrošio pet maraka, tj. pet hiljada lira. Ostalo mi još pet i to je bilo sve. Prespavao sam tu noć, gotovo u bunilu, probudio se kasno. Gazda pansiona mi reče da me zvao amiko iz Njemačke, to sam razumio, a ostalo ni riječi. Odlučim da odmah zovem kumašina iz prve govornice. Jedva ga dobih i on mi objasni da je nemoguće poslati pare na pansion, jer traže da neko kome se pare šalju ima stalnu adresu. Takav je, jebi ga propis ali da se ne brinem. On ima jednu prijateljicu glumicu, Beograđanku koja trenutno nešto snima u Rimu. Slavica se zove, a ona živi kod neke naše slikarke koja se zove Milena Čubraković i da ta Milena živi u ulici Via Durazzo broj 2 a. Nazvat će on Slavicu i sve joj objasniti. Zapisah adresu i veza se prekinula. Para više nije bilo. Bio sam švorc. Sve je sad u Božijim i kumašinovim rukama. Bio sam gladan, od jučer nisam ništa jeo. Tražio sam na mapi Rima gdje je ta Via Durazzo. Jedva je nađoh u nekom gornjem uglu, u blizini olimpijskog stadiona i studija RAI televizije. Metro do tamo nije vozio, nego sam u blizini Vatikana sam morao izaći iz metroa i presjesti u autobus. A kako ući u metro bez karte. U metro bez karte ući je nemoguća misija, jedino da preskačem preko ograde. Vjerujem da bi me odmah uhapsili. Jedino mi preostaje da se švercujem autobusom. Nađoh neki autobus koji vozi do Vatikana i vidjeh da nije problem se švercovati jer se moglo ući i na zadnja vrata, tj. da se nije moralo proći pored vozača. Na isti način sam se prošvercovao i do famozne Via Durazzo. Bio je gotovo mrak kad sam došao u tu ulicu. Tražim pod broj 2 A ime Milena, međutim nikoga pod tim imenom. Slučajno naiđe jedna žena i ja je upitah na engleskom, da tražim Milenu Čubraković. Žena se ljubazno nasmija i odgovori mi na engleskom da je ona stanodavka Milenina, zatim me uhvati pod ruku i dovede pred Milenina vrata.

Vrata mi otvori starija žena, ružnog, gotovo muškog lica. Imala je bradavicu na nosu i odmah me podsjeti na onu ružnu vješticu iz bajke o Ivici i Marici. Imala je gotovo istovjetnu špicastu bradu i valjda zbog viška muških hormona su joj rasle i dlake iz brade. Uh, šta je ovo, dragi Bože, pomislih u sebi. Međutim izgled me zavarao, bar u početku. Kad sam na našem jeziku rekao ko sam, ona se srdačno nasmija i izljubi sa mnom. Sve zna, zvao je kumašin i sve objasnio. Slavica nije trenutno u Rimu, već snima neki film na Šri Lanki. Uvede me u stan koji je ustvari bio galerija. Gospođa Milena je bila slikarka i živi skoro trideset godina u Rimu. U istoj klasi je diplomirala, kao i Milić od Mačve, za kojeg mi reče da su veoma dobri prijatelji, ako sam ikad čuo za Milića od Mačve. Naravno da sam čuo, rekoh i mislim da je nadrealista ili ekspresionista po stilu. Milena nije ni potvrdila ni protivriječila moje zapažanje. Bila je veoma gostoprimljiva, ali se požali da jedva iznalazi kraj sa krajem. Slabo joj se slike prodaju i reče mi da bi se najradije, poslije toliko godina, vratila u svoju Šumadiju. U tom će na vrata i njena stanodavka, došla je na kafu i da malo bolje upozna Mileninog gosta iz Jugoslavije, tj. mene. Zvala se Ana, imala je skoro šezdeset godina, bez muža i djece. Italijanka, rekao bih da je bila vrlo zgodna žena, dok je bila mlađa. Dok je Milena pravila kafu, Ana me provodala kroz Milenin studio. Na zidovima su visile slike, većinom aktovi golih žena koje leže na boku. Na dvije slike poznah i lice i kad poželjeh da upitam, Ana mi sama potvrdi da je Milena upravo nju portretirala. Zatim se nasmija i reče, ali dok je bila mlađa. Ana je prilično dobro govorila engleski i ja je upitah gdje ga je naučila, a ona mi odgovori da je po struci pedagog i da upravo predaje engleski jezik u nekoj gimnaziji. Bi joj drago kad je čula da sam i ja profesor po struci i da bih volio još bolje utvrditi gradivo o istoriji antičkog Rima. Ispričao sam joj ukratko koliko sam oduševljen Rimom i šta sam sve uspio sam pronaći od drevnih građevina. Ana je bila oduševljena mojim izlaganjem, gotovo da ne povjeruje da neko ko je prvi put u Rimu toliko dobro poznaje njegovu istoriju i arhitekturu. Ako ostanem duže, rado bi mi pravila društvo, kao vodič kroz Rim, jer je ona pored engleskog i profesorica umjetnosti. Bi nam oboma žao što smo morali prekinuti temu, jer nam je Milena nagovijestila da je kafa gotova. Milena mi objasni da one inače piju kafu iz automata, ali da je meni u čast, pripremila pravu srpsku kafu, sa ukuhanim šećerom. Da zna kako se pravi bosanska, skuhala bi i bosansku. Objasnih, da puno razlike nema, jedino što se u bosansku kafu ne dodaje šećer već se pije uz kocku šećera i rahatlokum, ako ga ima naravno. Ana je na trenutak počela pričati italijanski sa Milenom i ja sam zaključio da priča o meni.  Milena me pritom sve znatiželjnije promatrala. Tek kad je Ana otišla mi je rekla da je Ana pričala o meni veoma pohvalno i još joj je rekla da odavno nije vidjela inteligentnijeg mladog čovjeka. Naravno da su mi godile te riječi i ja upitah Milenu zašto je Ana sama, tj. nema muža i porodicu, a ova mi gotovo grubo odgovori da nemam pravo da se miješam u nečiji privatni život. Uh, šta bi ovo, pomislih. Odlučih da više ne pominjem Anu, jer ko zna šta se sve tu zbiva. U trenutku mi sijevnu pred očima, da meni od ove žene preko puta puno toga zavisi i da se okanem ćorava posla i da zapitkujem nešto što me se uopšte ne tiče. Poslije pomalo neugodne šutnje Milena mi reče da je od kumašina čula da sam iz Sarajeva i da sam musliman. Koga imam tamo u Bosni i na kojoj se strani bore? Zatim ko za sebe progunđa u bradu: “Ah, na kojoj su strani. Valjda su u Alijinoj vojsci”. Bit će ovdje guravo, sinko, pomislih. Rekoh da ja nisam nikakav vjernik, a to ako misli na moju nacionalnost, onda jesam musliman. Ja se u duši osjećam Jugoslovenom, jer pamtim samo Jugoslaviju. Odlučih da joj ništa ne pričam o mojoj avanturi i o mom iskustvu sa HVO-om. U Sarajevu mi žive roditelji i brat i šira rodbina. I da,  tačno je da su u Armiji BiH, jer se ta Alijina vojska tako sad zove. Rekoh još i to da u toj vojsci ima i Srba pa i Hrvata. “Kakvih Srba u Alijinoj vojsci, šta bre pričaš”, opet će Milena. Rekoh joj da sam ja tako čuo i da skoro svaka četa ima procentualno, bar deset posto Srba. “Ako ti tako kažeš, ajd da ti verujem, a baš ću sutra pitati Biljanu.” Upitah na koju Biljanu misli. “Pa na Biljanu Plavšić. Ona i Nikola Koljević su moji dobri prijatelji. Družili smo se mi i prije ovog zla koje nas je sad snašlo”, reče Milena. “Au, crni Suade”, pomislih u sebi, “ako se iz ovog izvadiš, svaka ti čast”.

“Kakvu su bre, državu srušili, nastavi Milena, “ u njoj je bilo za sve mesta. Mogao si na ulici, u šumi, u parku, bilo gde spavati da ti dlaka na glavi ne fali. U svetu takve države nije bilo”. Rekoh joj da se slažem u potpunosti i da mi je žao što se ta država raspala. Ja sam prije dvije godine otišao sa firmom na rad u Libiju i da ni na koji način nisam utjecao na tok događaja. Sve što sam stekao, diplome, posao, sve je to bilo u Jugoslaviji. Nadam se da kad ovo ludilo ponovo prođe da će opet doći do neke integracije, jer mi jedni bez drugih ne možemo i toliko smo povezani jedni sa drugima da jednostavno drukčije ni ne može biti. Hoće li to biti federacija, konfederacija, savez država, kao u Americi, nije bitno. Važno je samo da ostanemo skupa i da se kao takvi pridružimo Evropskoj uniji. Mišljenja sam da sve one koji su na bilo koji način utjecali na raspad Jugoslavije i na ovu tragediju treba kazniti, tj. treba da odgovaraju. Moje riječi su staru slikarku razgalile. “Ma vidim ja da si ti bistar momak, pričaš, kao da si pravi Srbin. A vi i jeste, je l’ tako, svi u Bosni Srbi. To što drukčije vjerujete i nije toliko važno. Bog je svakako jedan. Pa i Hrvati su naš bratski narod, malo su na svoju ruku, eto i tu se vjera umiješala, pa se braća zavadiše. Ne bi se mi nikad ni zavadili sa našom braćom da tu nije ovog Antihrista ovdje u Vatikanu. I starih naših neprijatelja Švaba. Od njih je to bilo i za očekivati, nikad nam dobra nisu mislili, ali šta bi sa Amerikom, sjeme joj se zatrlo, da nam tako nož u leđa zabije.”  Samo fale još masoni, pomislih, pa ko da svog profesora Ekmečića slušam. Rekoh joj da se donekle razumijem u politiku i da sam studirao istoriju i da su mi najdraža predavanja bila kod Milorada Ekmečića koji mi je predavo Opću istoriju novog vijeka. Na druga predavanja sam išao što sam morao, a kod Ekice (kako smo ga od milje zvali) sam išao sa oduševljenjem. Nisam doduše joj ništa slagao, jer je Ekmečić zaista imao najinteresantnija predavanja tokom cijelog mog studiranja. Kad je čula da mi je Ekmečić predavao, Milena je bila van sebe od ushićenja. “Pa znaš li ti da su celo njegovo selo ustaše u onom ratu pobile? On se sam spasao, sakrivši se pod vodu, a disao je na slamku. Lično mi je to pričao. Eto vidiš, kako se istorija ponavlja. Sada to isto rade neke nove ustaše. Da se Tuđman pita, danas ne bi u Hrvatskoj bilo srpskog uha. Eto, sad je svima jasno, pa i celom svetu, zašto su se krajinski Srbi pobunili. E ovaj put to ustašama neće poći za rukom. Dosta je bilo Jasenovaca, Gradiški. Srbi su sada spremniji nego ikada da brane svoja vekovna ognjišta. Nego mi ovako pričamo a ništa ne pijemo, sad ću ja nama bocu vina otvoriti. Ugodnije će nam biti ćaskati. A sad vidim da i Ana ima pravo, kad kaže za tebe da si inteligentan mladi čovek i zanimljivi sagovornik. A ja tebe i ne upitah, jesi li gladan? Prava sam senilna starica postala”, završi Milena. Pogledah na sat. Već je bilo skoro ponoć. Znači skoro dva dana nisam ništa jeo. Mislim da bi me čaša vina dokrajčila. Rekoh joj istinu. I to da sam jučer platio račun za sobu, da sam ostao bez banke u džepu. Da sam već od noćas u dugu za sobu 45 hiljada lira i da ne znam kako ću sve to platiti, ako mi ne stignu pare od kumašina. Imam silu para u Tunisu ali da ih ovdje ne mogu podići jer banke nemaju ugovor o saradnji. Čim dobijem pare od kumašina, poći ću za Tunis da dignem sve sa banke i tamo ću čekati vizu za Njemačku. Slikarka klimnu glavom i reče da toliko ima da sutra platimo sobu. Da ćemo čim ustanemo otići po moje stvari. Da sam dotle njen gost i da sam dobrodošao. Zatim ode u kuhinju da mi spremi nešto da pojedem. Dok je ona pržila nešto, vjerovatno u tavi, ja osjetih miris i tek tada mi počeše crijeva da zavijaju. Hodao sam nestrpljivo kroz atelje i tek onako površno posmatrao slike. Osim tih golih ženskih aktova bilo je slika, nekih apstraktnih geometrijskih figura, pravougaonika, trouglova, krugova u različitim bojama. Iskreno rečeno, ja taj pravac u umjetnosti nisam razumio. Uskoro me slikarka zovnu u kuhinju i preda me stavi tanjir sa isprženim jajima, kobasicom i šunkom. Hljeb je bio star i objasni mi da oni u Italiji samo takav hljeb, od najmanje dva dana i jedu, jer je zdraviji za stomak. Uzgred me upita: “Jelde, tebi ne smeta to što je svinjetina, može li uz jelo i jedno pivo, pošto samo jedno i imam u frižideru?” Ja joj odgovorih da sam toliko gladan da mi ni ljudsko meso ne bi smetalo. “Gluvo bilo”, zgrozi se slikarka i poče se krstiti. Jeo sam halapljivo i tanjir je začas bio prazan. Čak sam ostatkom hljeba i masnoću pokupio, tako da se tanjir gotovo i nije trebao prati.

Kad sam završio sa jelom, ponovo smo sjeli u atelje i slikarka otvori bocu crnog vina. Nazdravismo i ona poče priču o svom školskom drugu i velikom prijatelju s kojim je bila u istoj klasi i na Umjetničkoj akademiji u Beogradu. Veliki čovjek, veliki Srbin i patriota koji voli svoj narod i svoju zemlju. Znao sam da priča o Miliću od Mačve. “Kad ti malopre meni pomenu Evropsku uniju i kako će ta unija nama pomoći da se ponovo ujedinimo, pod njenim pokroviteljstvom, meni je Milić puno prije rata pričao da je EU šarena laža i da slavenski narodi imaju samo jednog iskrenog prijatelja koji ih nikad neće ostaviti na cedilu, a to je majčica Rusija. Eto vidiš da je ista ta EU, zajedno sa tom prokletom Amerikom, uvela sankcije Srbiji da tamo bre deca pelena nemaju. Nemaju lekova, hrane. Sve je za to kriva ta Evropska unija. Mi ovde, Jugosloveni u Italiji, smo se pomalo organizovali i evo već potpisujemo peticiju koju ćemo proslediti italijanskoj vladi, da oni jednostrano ukinu te nepravedne sankcije Srbiji. I nemoj misliti da smo u toj organizaciji samo mi Srbi. Ima nas iz cele Jugoslavije. Ako i ti deliš to mišljenje, mogao bi se i ti na tu peticiju potpisati. A eto koliko sutra će kod mene svratiti neki naši istomišljenici, pa ćeš ih upoznati i sam se uveriti da Jugoslavija još postoji. U stalnom smo kontaktu i sa srbijanskom vladom i sa svim našim prijateljima i iz Srbije i iz Hrvatske, pa i iz tvoje Bosne ponosne. Baš neki dan sam dobila jednu pesmu koju je Milić napisao, a evo neki guslar već uz gusle prepevao. Baš mi je neki dan poslao snimljenu na kaseti. Evo sad ću ti je pustiti, samo dok donesem kasetofon. Pustićemo je nek svira a mi ćemo usput malo ćaskati i komentarisati. Nemaš ništa protiv, znam da i tebe interesuje.” Ubrzo se vratila sa kasetofonom, a potom stavila kasetu. Slušao sam,  jadan, to gudanje i nabrajanje koje je trajalo ma više od sata. Guslar nikako da završi a slikarka je gotovo plakala od uzbuđenja slušajući to gudanje i nabrajanje. Evo negdje sam i našao taj tekst pa ga sa punim srcem (u dosta, dosta, skraćenoj verziji) prepuštam cijenjenom čitateljstvu.  

                                  Milić od Mačve

Četvoroglavoj aždahi:

Americi, Nemačkoj,
Vatikanu i Austriji

Šta se čuje, što no jadikuje
Širom naše zemlje Srbadije:
Je l’ manastir bez svetih ikona
Il’ planine bez stada ovaca
Ili njiva bez pšeničnog vlata
Il’ pčelinjak bez medi matica
Ili kosti iz hladnih grobnica
Ili Srblji bez krsnog imena?

Kud ćeš išta strašnije no pređe
Kad se kletva sa soha prolama!

Klikće vila sa Lovćenskih strana
Grmi nebo prolom do Dunava.
Kletvu prima na Oplencu druga
A odatle Frušku potkatuje
I uz brda sve višlja odzvanja
Do Kozare srpske pokosnice
I Dinare srpske uzdanice
Sa Plitvica sležu joj se glasi.
Velebitom kliče bajna vila
nadjačava glas iz sviju jama!

Vila kune, svetinje potresa
I preklinje Srbe vitezove
Sa rabama, Srpkinje od uma:
Ko je Srbin i srpskoga roda
I od srpske krvi i poroda
nek glas čuje sa svetih oltara
Zadužbne Petra Mrkonjića
I kapele Petra Petrovića
(a ti glasi nama razgovetni):
Bog veliki i njegova sila
naredio te se ispunilo
Ameriko, čuj glas ponositog!

Guba ti se na dom rasprtila
Obadva ti oka iscurila
Te vranama živa hrana bila
Što Sotonu na Srbe namičeš.
Od šta begla od tog ne pobegla
Gde kretala nikud ne stizala
Sa psima se oko kosti klala
Iz pasjega korita lokala
Oko vrata verige nosila
S verigama uz kolac skakala
Kao mečka na vašaru letnjem.

Ko Srbina gonio po svetu
Usta mu se za vrat okrenula
Obrnuo noge naopačke
Snaga mu se u dobu prelila
Do pasa ga živina kljucala
A od pasa guba razjedala.
S ježevima zime zimovao
Oštre bodlje kapke mu grebale
Tuđe oči zemljom ga vodile
Drven-noge u prošnju nosile
Na glavi mu stajalo kamenje
Oko vrata belutak nosio
I u bunar kosmički se vrgo.
Od kamenja koljivo kuvao
U rešetu vodu zahvatao
Pseće meso u pomami jeo
A na glavi mravinjak nosio.

Ko glasao za propast Soraba
Izabranog Božijeg naroda
I sve no što Srbina vređa
Anatema sustigla ga kleta
Bez očiju u vatru padali
Sve im živo vatrom izgorelo
Što ne mogla vatra učiniti
To im mutna voda preplavila
Moravom se morom prepokrili
Od kuće im ostali ugarci
Na krovu im zagraktao gavran
Svi im mrtvi u dvorištu stali
– ako oganj na Srblje izruče!

Ameriko, Broz te usrećio!
Nek i tebe krvav ropac snađe
Što granice Brozove priznaješ:
Karolina postala država
Indijanski Manito vaskrso
To božanstvo staro iskočilo
Na Potomku hramove sazido
Na toj reci Vašington propano.
Na Jugu te spopalo besnilo
Te crnački gnevi umorili.

Moja kletva ne imala kraja
Sve dok oprost od Boga dobio.

                              4. aprila 1992-4. aprila 1999.

Slušao sam to gudanje i nabrajanje sve se tješeći da će skoro završiti. A on je kleo i kleo, beskrajno dugo. Kad je završio konačno i kad je kasetofon škljocnuo označivši kraj kasete, ja sam Boga molio da ne okrene kasetu na drugu stranu, međutim stara slikarka me donekle utješila rekavši da je to sve. A onda, kad sam se pohvalno izrazio o Milićevom uratku, ona me ponovo šokira i reče da i ona sama piše “pesme” po uzoru na Milića i da bi je jako veselilo da joj iznesem svoje mišljenje o tom njenom novootkrivenom talentu. Ne mogu se sad tačno sjetiti šta mi je recitovala, ali sam na internetu našao neke njene pjesme, pa ću jednu na kraju ove priče i predstaviti. Uglavnom je to recitovanje trajalo do duboko u noć, tj. dok nismo onu bocu vina ispraznili. A onda kao da je anđeo iz nje progovorio, reče da me dosta gnjavila i da mi se na očima vidi da sam umoran. Kurtoazno sam se zahvalio na lijepoj večeri, da bih rado volio čuti još koju pjesmu, ali kao što je ona već primijetila, oči mi se same sklapaju. “Zapamtit ćemo gde smo stali. Sutra je novi dan”, završi slikarka za to večer.

Spavao sam u ateljeu na stilskom trosjedu, okružen slikama golih ženskih tijela. Probudio sam se dosta kasno. Pokušao sam povezati sve detalje iz prethodnog dana, ali, brate, ko će se svega toga prisjetiti. Kakav je to samo bio dan. Sa nekim nemirom u duši sam očekivao sljedeće događaje. Slikarka nije zaboravila šta je sinoć obećala i dok smo još pili kafu me upita znam li ja tačno gdje mi je pansion, jer ćemo ići njenim kolima. Rekoh joj ulicu, zatim pokazah tačno na karti gdje je pansion. Ona je dobro vozila za svoje godine i dobro se snalazila u toj rimskoj vrevi. U pansionu sam na brzinu spremio svoje stvari, dok je slikarka plaćala gazdi račun, spavanje za jednu noć. Gazda joj se ispovijedio, što mi je ona kasnije isprčala, te joj povjerio da je već slutio da ja nemam para da mu platim boravak i već se bio zabrinuo. Kad smo došli u njen stan, iskreno mi je rekla da ona više nema para. Utješio sam je da ću joj sve platiti kad dobijem novac od kumašina. Zatim mi je rekla da sam se jako svidio njenoj stanodavki, gazdarici, kako se to kod nas kaže i da nas je ona pozvala danas na ručak u njen stan. Pitala je koje je moje omiljeno italijansko jelo i ja sam izrazio želju da jedem špagete carbonara. Inače sam priznao slikarki da je italijanska kuhinja moja omiljena, te da bih ja pizzu mogao svaki dan jesti. Naravno da mi je slikarka odmah proturiječila rekavši da bolje kuhinje od balkanske nema, da su joj sve te tjestenine na vrh glave i da jedva čeka da negdje u Srbiji pojede prave punjene paprike, mućkalicu ili sarmu, a tek kako se poželjela pravog podvarka, ne treba ni da mi govori. Slušao sam je sa razumijevanjem, jer tolike godine provesti u Italiji, vjerovatno je stvar zasićenja. A tu je još ta naša prokleta slavenska nostalgija. Možda sam joj onda povlađivao iz puke kurtoazije, dok danas, dok proživljavam istu sudbinu kao i ona, puno preko dvije decenije boravka, samom u tuđini, identično mislim kao ona nekad. Eh sad, kod nas komplikovanih Balkanaca ništa nije jednostavno. Čitavu mladost težimo da odemo iz one naše zabiti, negdje na zapad, gdje se nećemo više patiti i proživljavati jedva od prvog do prvog. Kad si to već ostvario i kad si se , ko biva snašao u tuđem svijetu, sve više čezneš za zavičajem, za svim onim sitnicama koje su ti nekad tako išle na živce. Kad si bio sit i pasulja i sirnica svaki ubogi dan. Pa one brze hrane i ćevapa. I svaki put istih roštilja. A kad si onda tamo na zapadu i kad se svega zasitiš, onda budan sanjaš sirnicu koju je samo tvoja majka znala napraviti i tako dok o tome razmišljaš nekontrolisano se počneš gušiti u suzama i počneš budan sanjati o svom zavičaju. I kad konačno i dođeš u zavičaj i kad se malo obikneš, tek onda sebi daš za pravo da si napravio pravi korak što si otišao iz te vukojebine. Eto to je to naše prokletstvo. Svakome, ko je dugo izvan zavičaja, isto. Nigdje ti više nije dobro, na duge staze.

Elem, Italijanka je napravila posebno za mene špagete, a za njih dvije lazanje. Potom smo prešli na neko super vino iz Toscane i završili sa tiramisuom i espressom. Bio sam prepun hvale za gostoprimstvo, hvalio gazdaricu na sva usta, tepao joj i podilazio govoreći da izgleda puno, puno mlađe za svoje godine, te da sam mogao samo zamisliti kako je izluđivala muškarce dok je bila u najboljim godinama. Ana, tj. gazdarica je bila donekle zbunjena mojim riječima, a onda me slikarka vrati u stvarnost i reče: “Je l’ se ti to njoj ko udvaraš. Odmah da te ohladim. Nju muškarci ne zanimaju.” Šta je ovo ljudi moji, pomislih. Fali još samo neka pederčina da me naguzi. U šta sam ovo upao. Kumašine, kumašine, glavu ću ti odvrnuti, kad te vidim.

Pederčinu sam sreo sljedeći dan. Ne baš pravog, onog koga samo muškarci interesuju, nego pederčinu po karakteru. Bio je, naime, oženjen i djecu imao. Slikarka mi je onako diskretno rekla da je zvala te svoje “Jugoslovene” i da će neki doći sutra kod nje na kafu. Međutim, došao je samo jedan. Zvao se Ivan i bio je iz Zagreba. Nekog tako arogantnog u životu nisam vidio. Čim smo se upoznali, počeo me mjeriti od glave do pete sa nekim nepovjerenjem. Pošto me u stilu inspektora u nekih pet minuta sve propitao i ko sam i šta sam, uze slikarku pod ruku, izvini se meni i izađoše iz kuhinje gdje smo pili kafu. Bilo mi je dosta neugodno, čuo sam neku žučnu raspravu, ali mi opet pristojnost nije dozvoljavala da prisluškujem o čemu su pričali. Uđoše ponovo i on joj reče: “ Eto pitaj ga ti, mada poznavajući takve tipove sumnjam da će pristati”. Zatim mi se slikarka obrati: “Ja sam ti pričala o tome da mi imamo udruženje Jugoslovena, tj. svih onih koji se bez obzira na ova dešavanja tako osjećaju. Veoma smo dobro organizovani. Manje više smo svi sa dužim boravkom u Italiji. Ima nas iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Eto jedino nemamo nijednog muslimana iz Bosne. Bosanskih Srba imamo, ali muslimana nijednog. Imamo dobru vezu i sa italijanskom vladom i trenutno pregovaramo da italijanska vlada jednostrano ukine ekonomski embargo Srbiji koji joj je nametnula EU i Amerika. I po svemu sudeći ćemo uspjeti u tome. Evo Ivan ima prijatelje i u RAI (Italijanska radio televizija), pa misli da bi ti mogao također nešto pomoći po tom pitanju”. Rekoh zbunjeno da mi nije jasno kako ja to mogu pomoći?! Onda preuze riječ Ivan i reče: “Pa ništa posebno. Samo da kažeš da su Srbiji nametnute nepravedne sankcije. Da izmisliš, hajd recimo priču, da upravo dolaziš iz Bosne i da se tamo bore ekstremisti iz arapskih zemalja na strani Alije Izetbegovića, kao i sve sami plaćenici iz Sandžaka. O nekim stvarima ne treba ni da izmišljaš, jer se oni stvarno tamo bore. Da im je cilj islamska republika i da muslimani, oni pravi Bosanci, ne podržavaju Aliju. Eto samo to u par rečenica da kažeš.”  Odmah sam ga prekinuo i rekao da mene politika ne zanima, da ni za kakvu televiziju neću davati izjave, jer je pola moje rodbine, koliko ja znam, u istoj toj, kako je oni zovu, mudžahedinskoj Alijinoj vojsci. Vjerujem da bi mom ocu, a i majci srce puklo, da me vide na televiziji i da govorim laži protiv svog naroda, pa čak i o tome kako sam bio u Bosni, a nisam. Slikarka je bila vidno razočarana, dok joj je Ivan bjesno šištao, gotovo na uho: “Rekoh ti da on nije za našu stvar. Odmah sam ja njega pročitao”. Nezadovoljna, slikarka ode negdje svojim poslom i ja ostah nasamo sa Ivanom. Ispričah mu moje iskustvo od prije desetak dana, te da sam došao brodom iz Hrvatske. Upitah ga zna li on uopšte šta se tamo dešava. On grubo odbrusi da on to bolje zna od mene. Da je Franjo Tuđman izdajnik koji je bio dobar drug sa njegovim ocem. Njegov otac je kao i Tuđman bio general JNA, nosilac partizanske spomenice. Njegov otac je do kraja svog života, isto kao i on sam, bio predan ideji jugoslovenstva. Ne mogu Hrvati praviti sebi državu na temeljima NDH-a i ustaštva. Toliko je Hrvata izginulo za tu Jugoslaviju koju sada rastura šaka generala izdajnika, udruženih sa bjelosvjetskom ustaškom emigracijom. “Eto ministar odbrane mu Gojko Šušak, hercegovački ustaša koji je cijeli svoj život proveo u emigraciji. Šta misliš, kako oni krajiški Srbi mogu mirno gledati da im se opet sprema pokolj i da ih opet kolju isti ljudi? Eto i ja kao Hrvat ne mislim da im Srbi trebaju popustiti”, završi Ivan. Ja mu onda rekoh, na šta se on zgrozi, da ti krajinski Srbi danonoćno granatiraju Zadar, Šibenik i sve one gradove do kojih njihova artiljerija može dobaciti. “Puke izmišljotine”, zareža on “oni se samo brane, nikoga oni ne napadaju”. Rekoh mu da sam ja sa broda za Ankonu, prije samo jedne sedmice i vidio granate kako padaju, a i čuo potmulu grmljavinu koja je dolazila iz pravca Šibenika. “Ti baš uporno lažeš”, sa te daljine nisi mogao ništa vidjeti. Nemoj da te neko čuje sa strane kad odvaljuješ takve gluposti. Takvi što pričaju te laži su najveći krivci za ovo što nam se svima dogodilo. Od takvih kao ti je sve tako i počelo”, nije popuštao Ivan. Meni se podiže krvni pritisak i rekoh mu, istim tonom: “Pa, čovječe, reci mi da je i Vukovar izmišljen i da su radi stranaca iscenirali ko fol granatiranje Dubrovnika, paleći stare gume i bacajući topovski udar i petarde”, rekoh mu zajedljivo. “Ma vidim ja da se s tobom o tome ne može razgovarati. Imaš svoje mišljenje, ali je ono pogrešno. Tebi uopće nije jasno ko je sve to zakuhao. Isti oni koji su i u prošlom ratu. Njemačka i Vatikan su na njihovoj strani, a na našoj cijeli miroljubivi svjet. Nego kad već o tome ne možemo razgovarati, reci ti meni kakvi su tvoji planovi. Ostaješ li u Italiji ili ćeš negdje dalje?” upita Ivan.  Rekoh mu da mislim za Njemačku. “Ma da mi nisi ni rekao, znao bih”, ponovo će on. “I od tamo ćeš da pljuješ, po svemu jugoslovenskom, jelda?” Nisam imao volje da se dalje raspravljam sa takvim tipovima. Ne zato što, po mom mišljenju, nije bio u pravu, nego je bio toliko arogantan, umišljen, nadrkani tip, da ih, njemu sličnih, gotovo nikad više u životu nisam sreo. Upitah ga, da pređem sa teme, kako je on došao u Italiju. Reče mi da je desetak godina prije rata završio arhitekturu na zagrebačkom sveučilištu i da je nastavio sa postdiplomskim studijima ovdje u Rimu. Završio postdiplomski i ovdje se zaposlio. Žena mu je doktorica, rođena Zagrepčanka, i ona ovdje radi. U tom dođe i slikarka i ja prebacih temu totalno na drugu stranu. Počeh priču o Rimu, kako mi se sviđa sve u njemu. Onako usput upitah Ivana da mi, ako šta zna, ispriča o porodici Barberini. E tu, po pitanju arhitekture, Ivan je bio pravi sugovornik. Objasnio mi je kakav je to barbarski poduhvat bio da se Coloseum koristi kao kamenolom, tj. kao izvor za građevinski materijaj za gradnju palače Barberini. Nastavili smo tako u prijateljskom tonu ćaskati čitavo to nedeljno popodne. Negdje predvečer je došla i kumašinova prijateljica, koja se eto baš danas vratila sa snimanja iz Šri Lanke. Bila je zgodna plavuša, preplanula od sunca. Gledala me radoznalo u početku, a onda smo se uz čašu vina to večer brzo sprijateljili. Kad je slikarka otišla kod gazdarice, na kafu i razgovor, Slavica i ja smo ostali sami. Odmah me pitala, kako mi je bilo i je l’ me baba udavila politikom. Ja sam se samo smijao i odmahivao glavom, ali je ona sve prokužila. “Jesu li bili oni njeni ovde”, upita, “ma bre, sve same budaletine. Samo im rat u glavi i nemaju pametnijeg posla. Na vrh su mi glave i samo čekam da nađem kakav bolji stan i da zbrišem odavde. Ma sve ludo, veruj mi. Mogu da žive ko lordovi, a oni bistre i mute politiku 24 sata na dan. Je l’ bio i onaj ludi Ivan. Žena mu, bre,  prava gospođa, a on ludak. Mogu samo misliti kako si izlazio na kraj sa njima. Ma nisi imao nikakve šanse. Sve oni znaju. Ko da su predsednici država.Ja ne mogu pet minuta sa njima da sedim, veruj mi.”

Ostali smo još satak tako da ćaskamo. Ja sam joj pričao o mojim planovima, a ona je bila oduševljena. Ispričao sam joj o paklu iz kog sam izašao. Slušala me pažljivo i potpuno saosjećala sa mnom. U tom je došla i slikarka i Slavica se ljubazno izvinila i rekla da je umorna od puta i da je vrijeme da se uhvati kreveta. Ostah sa slikarkom još neko vrijeme. Nismo više pričali o politici. Znali smo oboje da se ubrzo rastajemo i da se vjerovatno više nikad u životu nećemo vidjeti, pa smo u tom tonu i razgovarali.

Nadao sam se da će pare stići sutra, jer su već bile na putu, a ponedjeljak je bio radni dan. Sutradan smo otišli u banku i slikarka je zaista podigla novac. Po njihovom zakonu su nam isplatili lire, iako je kumašin poslao njemačke marke. Prije nego što ćemo se vratiti kući, zamolih slikarku da svratimo u neki šoping centar. Tu sam joj nakupovao namirnica, među njima i kafe i vina da smo to jedva unijeli u kuću. Vratio sam joj pare što je platila za moj pansion i zamolio sam je da uzme sto maraka (u lirama), što me eto smjestila i pomogla ova tri dana. Međutim, nije htjela ni da čuje. Otišli smo do putničke agencije i ja sam kupio avionsku kartu do Tunisa. Slikarka me sa mojim stvarima odvezla do terminala za aerodrom Fiumicino. Srdačno smo se rastali. Pozvala me, da dođem kad god mognem i da pozdravim kumašin, kad ga vidim. Vozeći se udobnim autobusom na putu za aerodrom sam po ko zna koji put u zadnje vrijeme listao događaje u mojoj glavi. Čovječe, neko to ne doživi za čitav život što ja preživljavam zadnja dva mjeseca. Tako se završila i moja italijanska epizoda. Stigavši u Tunis još za radnog vremena sam odmah sa aerodroma otišao u City bank. Odmah pozvao šefa banke i sve mu ispričao. O lažima koje su mi njegovi činovnici ispričali i da odmah želim svoj novac. Pozvao je službenicu i za deset minuta su mi sav novac isplatili. Pozvao sam taksi iz banke i rekao taksisti da me vozi u neki pristojan, ali ne i preskup hotel. On se odlučio za Golf Royal hotel. Hotel mi se svidio. Bilo je i alkohola u njemu. Bio je samo par uličica udaljen od hotela Afrika. Sutradan sam otišao do hotela Afrike u nadi da ću tamo sresti Mostarija. Jedan konobar me je poznao i rekao da je Mostari jutros bio na kafi i da će mu prenijeti da me vidio. Rekoh mu da mu prenese da sam u hotelu Golf Royal. I zaista me je poslije par sati Mostari pronašao. Veoma se obradovao ponovnom susretu. Ispričao sam mu u detalje moje putovanje. On siromah samo glavom vrtio. Rekoh mu da mi treba njegova pomoć, kao i prošli put, gore u njemačkoj ambasadi. Da ne čekam u onoj masi. Dogovorili smo se za sutra. Opet je proradila novčanica od deset dolara i već sam bio na šalteru kod gospođe koja me odmah prepoznala i po mom nekom osjećaju se istinski obradovala što me vidi. Dao sam joj novi broj telefona i novu adresu, ako bude bilo šta novo da me zovne, pošto mi je već objasnila da do danas nema nikakvih vijesti o mojoj vizi. Obećala je da će učiniti sve što je u njenoj moći. Rijetko sam poslije u životu sreo tako ljubaznu osobu. Nije prošlo ni dva dana od tog događaja, kad mi telefon u sobi hotela zazvoni. Bilo je oko deset ujutro i ja sam još bio bunovan. Nepoznat ženski glas me je na engleskom pitao jesam li ja taj i taj. Kad sam potvrdio da jesam, reče mi da mi je odobrena viza za Njemačku. Da je ona konzul u Tunisu i potom me upita imam li pasoš sa sobom. Kad sam potvrdio da imam, reče mi da ne moram dolaziti u ambasadu, te da će ona za dva sata biti u mom hotelu da popijemo piće i da će mi ona donijeti vizu koju će zalijepiti u moj pasoš. Nisam mogao vjerovati da je to istina. Za svaki slučaj se uštinuh za obraz da vidim da sam budan. Tačno u dvanaest je Veronika, tako se naime zvala konzulica Njemačke u Tunisu, kako je obećala, bila u hotelu. Bila je mlada i lijepa plavokosa žena, gotovo u nepristojno kratkoj suknji za ovo podneblje. Sjedili smo u baru hotela, a ona je čak i vino naručila. Ugodno smo ćaskali. Kaže, raduje se što mi može zalijepiti vizu u pasoš i nekome pomoći da se konačno dočepa njene domovine. Viza je turistička i važi tri mjeseca, ali se ja kao izbjeglica mogu tamo prijaviti i dobiti humanitarnu vizu koja je uslovno neograničena, ali je stalno moram produžavati. Veronika je bila iz sjeverne Njemačke, mislim iz Bremena. Ispričao sam joj kratko priču o sebi i rekao da mislim kad dođem u Njemačku početi novi život. Baš smo se srdačno rastali. Sa Mostarijem sam se našao oko četiri popodne u hotelu Afrika. Rekoh mu da sutra putujem za Njemačku i da sam konačno dobio vizu. Odveo me do turističke agencije i ja sam kupio avionsku kartu. Zbog toga što sam imao turističku vizu, morao sam kupiti povratnu kartu. Karta me koštala basnoslovnih hiljadu dolara, ali meni je bilo bitno da se što prije dočepam Njemačke. Mostari mi je objasnio da ukoliko ne iskoristim kartu u drugom pravcu da je moguće da mi vrate dio novca. Obećao sam mu poslati kartu čim dodjem u Njemačku i neka on proba dobiti povrat novca. Mostari me sutradan ispratio na aerodrom Kartago. Pozdravili smo se kao najrođeniji. Znao sam da se više nikad nećemo vidjeti i da je to naš posljednji susret. Tako je i bilo. Udobno namješten sam sjedio u avionu za Njemačku i maštao o svom novom početku.

P. S. Nisu svi događaji u ovoj priči istiniti, mada se mnogo toga dogodilo, onako kako je opisano. Imena likova iz priče su gotovo sva  promijenjena. Da ne bih čitateljima ostao dužan, predstavljam i neke zapise Milene Čubraković.

                             TREŠNJA

Traduzione della poesia
“Il ciliegio”, di Orsola Mazzola

Nema vise stare trešnje,
davnašnjeg drveta mojih želja
što me svake godine, u proleće
svojim belim cvetovima, podsećalo
iz ugla bašte
da sam uprkos svemu
žena.
 
Sada je mrtva stara trešnja
što je svake godine cvetala u mom srcu
cvetovima belim kao sneg u proleće
i puna crvenih plodova kad krene leto,
darežljivo pružajući sveži hlad
u vreme letnjeg odmora,
a potom bude ogolelo, usamljeno, hladno drvo
u dugim zimskim mesecima moga života.
 
Ali ipak uvek
u svakom trenutku, znala sam
da je moja trešnja tamo,
čvrsto usidrena svojim korenjem
u zemlju po kojoj sam hodala…
Skoro sam je mogla dotaći rukama
sa prozora kuhinje,
znajući da ce svake godine u proleće
procvetati belim i crvenim.

Htela bih to reći bilo kome,
ali ko može da čuje uzdisaj cveta
i jecaj panja,
ko može da vidi suze kiše
i besnilo vetra,
kada je svet ogluveo
od motora bombardera?

Kome mogu reci da plačem
jer je mrtvo drvo mojih želja
dok su svačije oči ispunjene
strahotama rata
koje se jos uvek ne tiču naše kože,
ali ih svake večeri gledamo
na ekranima virtualne realnosti?

Kako da plačem za mojom trešnjom
dok Beograd gori
a “Zastava” leži sravnjena sa zemljom?
Kako se može jos voleti, nadati, snevati
dok narod gine,
žene pate,
a naši vojnici pritiskaju dugmad smrti?

Pa ipak, suze se brzo kotrljaju
i ne mogu više da ih zaustavim,
ne želeći da se u meni taj izvor suza
jednom sasuši…

Dok Beograd gori
a “Zastava” leži sravnjena sa zemljom
ja ću plakati za Srbima,
plakaću za Albancima, plakaću za sobom i za mojom trešnjom.

Aprila 1999.

 Dvadesetšestog februara 2004. godine, u ranim jutarnjim satima u Rimu, nakon kratke bolesti, u 79. godini života umrla je Milena Čubraković.
Rođena 40.11.1924. godine, slikarka historijske avangarde i pionir animiranog filma, te rodoljubni pjesnik.
Sahranjena je u rodnom mjestu Breznici u Srbiji.