Dolazak

U Februaru 1993 sam konačno dotakao tlo Njemačke, tačnije avion Tunisair-a je dotakao njemačko tlo i to na frankfurtskom aerodromu, a ja bio nekako grozničavo uzbudjen. Dakle, to je ta Njemačka, razmišljao sam, dok je avion tražio dok, da se prikači. Sam aerodrom je bio čudo nad čudima, prateći znak, bagage, sam išao i išao, čini mi se kilometrima, dok nisam gotovo sa noga pao. Nije ni čudo da je medju najvećim na svijetu. Kad sam konačno došao u salu gdje se uzimao prtljag, medju desetinama traka što su izbacivale prtljagu, trebao sam naći pravu. Ako ja medju svim tim pronadjem moju torbu, svjetski sam šampion. To sam na kraju i uspio i dok sam sa olakšanjem išao prema pravcu Exit, dvojica u zelenim uniformama me skrenuše u malu prostoriju prije samog izlaza. Ljubazno na engleskom me upitaše imam li šta prijaviti i kad sam odlučno rekao da nemam, zamoliše me da otvorim moju torbu. Osim mojih stvari tj gardarobe u aerodromu Tunisu sam kupio dvije šteke marlbora i dvije flaše Johnny Walkera. „Morate da platite kaznu“, reče carinik, sada ne više tako ljubazno. „Napravili ste carinski prekršaj. U Njemačku je dozvoljeno unijeti samo jednu šteku cigara i jednu flašu alkoholnog pića. Izvolite priznanicu i platite na blagajnu iznos.“. Imao sam samo dolare a moralo se platiti u njemačkim markama. Jedva nekako nadjoh mjenjačnicu zamjenih pare i platih kaznu.Kazna je bila tolika da sam za te pare mogao kupiti dvostruko više i pića i cigareta u Tunisu. Znači to je ta dobrodošlica. Welcome in Germany.

Napolju su me nestrpljivo čekali Goran i Otto. Poslije silnih poljubaca i suza radosnica što se ponovo vidimo, požurismo prema autu. Hajde samo da se maknemo sa ovog prokletog aerodroma, pomislih. To prvo iskustvo sa njemačkim carinicima nisam nikad zaboravio. Posle sam zaista puno putovao avionom i ako sam ikako mogao frankfurtski aerodrom zaobići, zaobilazio sam ga . A ako pak sam morao preko Frankfurta ići, uvjek sam osjećao neku nelagodu, a pomalo i gadjenje prema tom aerodromu i to upravo zbog tog prvog susreta sa njim. Džaba mu sva ta grandioznost i sto hiljada ljudi zaposlenih na njemu.

Sjedosmo u auto i rekoše mi da se trebamo voziti oko sto kilometara autoputem do grada smješnog i dugačkog naziva Tauberbischopsheim. Gorana sam znao pa skoro sto godina. Bili smo, što kažu, predratni drugovi. On iz Beograda ja sa Pala. Upoznao sam ga davne 1979 godine, kad sam došao u okolinu Beograda (Sremčicu) da služim vojsku. I od tada smo se posjećivali gotovo svake godine. Družili se tako i postali besmrtni prijatelji. Onda je došao taj prokleti rat koji je mene zatekao u Libiji a njega u Beogradu. Kad je prvi poziv za mobilizaciju dobio, spakovao se i preko Makedonije došao kod prijatelja Nijemca, koji se u početku starao o njemu, dok Goran nije stao na svoje noge. Nijemac je imao svoj kafić, tako da je Goran u početku radio kod njega kao konobar. Tu je još uvjek radio u vrijeme kad sam došao u Njemačku. Sa Goranom je po mene došao na aerodrom već pomenuti Otto. Bio je istočni Nijemac iz grada Jene, plavokos, pitomog lica i gotovo dječačkog izgleda, pa i ponašanja, ponekad. Sam je sebe prozvao Otto, mada mu je pravo ime bilo Frank. Inače je radio na Baušteli, bio tesar ili tako nešto. Prema svemu vidjenom primjetio sam da je dosta odan Goranu. Možda su čak i bili prijatelji, uprkos tome da je Otto bio dosta mladji od Gorana.

Čim smo ušli u auto, (bio je neki pasat u veoma dobrom stanju i velike snage), ja sam otvorio flašu Johnny Wolkera. Počeli smo junački da potežemo i flaša je brzo počela da se prazni ali i alkohol da čini svoje. Nizala su se prisjećanja na prošla, stara dobra vremena, smjeh pomješan suzama, razdraganost zbog susreta, želja da što prije stignemo, pa da se onako dobro, dobro ispričamo. A i imali smo o čemu. Prokleti rat nam je gotovo razorio predjašnji život, ali eto, bili smo živi, zdravi, još relativno mladi, a pravi život, na zapadu, o čemu smo godinama sanjali je, eto bio tek pred nama. Dobili smo šansu, mnogi na žalost nisu bili te sreće, zaključismo. Treba je iskoristiti. Goran je već dobro govorio njemački(kad li ga prije nauči, jedva da je šest mjeseci u Njemačkoj, mislio sam ljubomorno). Ja sam sam govorio tek toliko što sam naučio iz onih naših partizanskih filmova. Dakle, gotovo ni beknuti. Otto nije znao engleski, tako da smo ja i on komunicirali samo osmjehom i željom da se razumijemo i onoliko koliko je Goran bio spreman da nam prevodi. Ali smo se svidjeli jedan drugom, na prvu loptu što kažu. I kako moj njemački bude napredovao, tako smo se sve više upoznavali. Ali to je trajalo. U medjuvremenu smo postali prijatelji a da se nismo ni razumjeli. Gotovo groteskno, pa i nepojmiljivo, a izgledalo je naoko kao da se čitav život znamo.

Kad smo konačno stigli u Tauberbischopsheim , flaša viskija je bila prazna a mi podobro pijani. Smjestio sam se kod Gorana. Stan je bio unajmljen od, već pomenutog njegovog gazde tj Nijemca koji ga je doveo u Njemačku i kod koga je radio u kafiću. Nijemac je živio kod svoje djevojke, dajući nam tako svoj stan dok se mi ne snadjemo. Uzgrad rečeno Nijemaca se zvao Wulfi (vuk), što je skraćenica od njegovog punog imena Wolfgang i od početka do kraja našeg druženja je uvjek bio prijateljski nastrojen prema meni.

Raspremio sam stvari. Utom će doći i Wulfi sa djevojkom da se upoznaju sa mnom jer im je Goran mnogo pričao o meni. Usput mi je Goran objasnio da je večeras Fašing u tom mjestu, tj karnevalsko slavlje. Slavlje će biti u gradskoj hali koja je svečano preuredjena za tu priliku. Bili smo pozvani i naravno da ćemo doći, rekao im je Goran. Samo da se malo osvježimo i presvučemo. Ljudi su za tu priliku stavljali maske, a Goranu nije ni na kraj pameti bilo da se prikloni tim njihovim glupostima, kako je on to ocjenio.

Bili smo dobro pod gasom i ja i Goran, a jadni Otto nije podnosio žestoko piće, pa je došavši u naš stan odmah zaspao u Goranovoj sobi. I dok smo se mi spremali za Fašing on je u par navrata ustajao da povraća. Prolazio je pored nas tupog pogleda u žurbi tražeći WC , nas nije ni primjećivao , vjerovatno ni sam svjestan šta mu se desilo. „Nijemci, vidiš, pičke od ljudi,  samo liznu li šta žestoko, odmah se izgube, jebala ih piva, da ih jebla“, podsmješljivo će Goran. „Jebi ga Gorane, nismo svi na rakiji odrasli“, rekoh ja sažaljivo. Nije mi baš bilo svejedno, što se Otto već na prvom našem susretu tako ubio.

„Pazi sad da ti kažem, večeras će na taj jebeni fašing doći sve što je pičato u ovom mjestu. Gledaj da mazneš kakvu pristojnu Švabicu. Treba ti žensko ovdje u ovim vremenima. Znaš i sam kakvi su nam labavi papiri. Ti na humanitarnoj vizi, ja kao tražilac azila. Neće nas Švabe dugo ovake trpiti. Kad se žensko tu umješa, još kad je njihova, tu sve ide ko podmazano. Iz iskustva ti govorim, pamet u glavu. Najbolje još da je oženiš, onda te mogu samo za jaja povući,“objasni mi na brzinu Goran trenutnu situaciju, dok smo žurno koračali prema gradskoj hali.

Gradska hala je bila prepuna. Na bini si svirali neke njihove poskočice, prigodne za tu priliku, likovi svi obučeni kao klovnovi. Preglasna muzika, nije dozvoljavala ni da se razgovara,. Goran me povede stepenište u nešto što je ličilo na sportsku dvoranu. Tu je svirala lagana muzika, sa ozvučenja. Ne tako glasna i moglo se razgovarati. Neki parovi su i plesali uz tu muziku. U sredini je bio šank, ali je u ponudi bilo samo vino i pivo. E sad ti od ta dva zla odaberi pravo. Na viski nije ležalo ni jedno ni drugo. Goran se odluči za crno vino, sa kolom(korea, kako su to Nijemci zvali), a ja se prihvatih piva. Pivo je po mom ukusu bilo kiselo gorko, kao da je prokislo. „Šta je, ne valja ti njemačko pivo“, reče Goran pomalo podrugljivo, „ pa Nemci su ti bre pivo izmislili. Tek sad vidiš kakav smo mi slatki bućkuriš od piva pili kod nas. Pivo mora odstajati, da dobije tu gorčinu, a kod nas pivo puno slada bilo, pa se lakše pilo, al zato sutradan mamurluk, da jebeš mater svoju“. „Ma ja ću svakako sutra biti mamuran“, izustih ja, „kad se to pivo još pomješa sa viskijem. Biću gori od Otta“.

Pored nas su prolazile  ženske sve maskirane, neke kao vještice, te policajke, dobre vile, neke ko časne sestre, neke ko bolničarke, a sve u minićima. „ Gorane, kako da odvojim žensku, kad ne znam ni kako izgleda u prirodi. Zamisli da zaspim pored neke, a sutra kad se probudim, a ono neka rugoba pored mene. Možeš zamisliti moj jutarnji vrisak, kad bi mi se to desilo. Nego kako im ne bude zima kad ovakve izadju na ovu zimu napolju. Pa februar je mjesec“ , nasmijah se ja. „Ne znam kako im nije zima, valjda su sve sa autom stigle, pa ne moraju pješačiti. A za to , kako izgledaju u prirodi se ne brini,. Ne mogu rugobe nositi minjake, a osim toga poneku i poznajem i pored maske. Nisu to loše ribe. Nego vidi kako bulje u nas, još kad malo popiju, počeće nas same napadati, znam ja Švabice“. reče Goran samouvjereno. „Pa jebi ga, bulje u nas, jer mi jedini nismo maskirani, ne vidim drugi razlog“, rekoh. „Nisi u pravu, vidjećeš. Vole one svježe meso. Site su ovih svojih pivopija“, opet će Goran.

Samo što smo uzeli piće i sklonili se od šanka i prislonili se uza zid, kad dvije domine uglas povikaše, „Jugo“, kad su spazile Gorana. Obučene u crnu kožu, kratke kožne, one vruće pantolonice, dok su ispod raskopčane kožne jakne,  imale crne majice širokog dekoltea. Imale su ispod kratkih pantolona crne mrežaste čarape. Preko njih su imale crne kožne čizme do koljena. Na glavi opet crne, američke policijske kape. U rukama su obje nosile bič. Ma ko da su izašle iz nekog sado-mazo filma. Na licu nisu imali nikakve šminke i bile su prelijepe. Prijateljski su se osmjehivale na nas. Goran nas upozna. „Ovo su Agata i Suzane. Obje moje dobre prijateljice“, reče mi Goran. Njima je na njemački objasnio nešto kao da sam mu gotovo više od brata i da im je on već pričao o meni. Obje su me poslije rukovanja i upoznavanja znatiželjno i gotovo ispitivački, pa i dosta upadno gledale. Pogotovo ova Suzane. Otprilike su bile iste visine dugih nogu i zanosnih oblina. Izrezani dekolte kod obje njih je besramno pokazivao dobro odnjegovane grudi. Nisam mogao odvojiti pogled od tih grudi, a kad sam osjetio njihovu nelagodu zbog mog zurenja, okrenuo sam glavu na drugu stranu. Na moju sreću, obje su znale engleski, tako da smo se dobro razumjeli. Agata je bila prirodna plavuša, dok je Suzane bila crnka. U momentu kad sam htio nešto upitati, Agata vješto zgrabi Gorana za ruku i odoše da plešu. Ostah sam sa Suzane. Rekoh da mi je danas prvi dan u Njemačkoj i da mi sve izgleda kao da sanjam. Rekoh da sam bio dvije godine u Libiji na radu, da dolazim iz Tunisa, da je rat u mojoj zemlji i da sam zato izabrao Njemačku za moj budući život. Da sam imao sreću da nisam tamo u ti govnima. Mnogi nemaju tu sreću i da se tamo svakodnevno gine. Gledala me sažaljivo jedno kratko vrijeme, a onda reče da se probam osloboditi crnih misli jer je predamnom novi početak. Da sam dobio šansu i da treba da je iskoristim. Dobro, da me je prekinula, pomislih u sebi, još bi se rasplakao pred njom. Nasmijah se sam sebi, na sve gluposti koje sam joj ispričao. Pa ne bare se koke na tu priču, bar ne Švabice. Ona primjeti moj osmjeh i upita što sam se nasmijao. Izmislih neki izgovor i onda se sjetih pravila broj jedan, kad se riba bari. Nikad o sebi pričati. Samo o njoj pričati i samo nju pustiti da priča. Na vrijeme sam zakočio, jer je prijetio potpuni dizaster. Počeh sa komplimentima. Pravi je kostim odabrala. Ništa nije skriveno, sva je njena raskošnost tu preda mnom. Poslije toliko godina nikad nisam više lijepih žena vidio na jednom mjestu, ali da su njih dvije, vjerujem, izazvale najviše požudnih pogleda svih muškaraca ovdje. Upitah zašto se obukla kao domina. Je li joj to potsvjesna želja da dominira muškarcima. Ma ne , kaže, nije joj ta namjera, ona već dominira nad svojim muškarcem, odnosno mužem. Znači tako, udata je. Upitah je da li joj je muž ovdje večeras. „Ma tu je, jašta, ni dva metra od nas. Ovaj sa crnim kaubojskim šeširom za šankom. Ovaj što je obučen kao robijaš, pored njega je Agatin muž. Upitah je, je li red da me upozna sa njima. Odrično odmahnu glavom. „ Oni su u svojoj priči o fudbalu, jebo ih fudbal, i ko zna koliko su piva do sad popili. Osim toga ni jedan ne govori engleski. Nemaš znači nikakve šanse da se sa njima ispričaš. Jedino ako i ti navijaš za Šalke“, pogleda me ispitivački. Rekoh da ne pratim fudbal već godinama, da nikad u životu nisam čuo za taj Šalke, da znam od njemačkih timova, Bajern i Borusiju, tako da sam loš sagovornik po tom pitanju. „Ma i ne ličiš mi na nekoga koga te budalaštine zanimaju, je l’ da sam u pravu. Veoma si zgodan muškarac i vidim ti vatru u očima. Odavno nisi bio sa ženom u krevetu. Gledala sam te ispod oka dok si zurio u moje grudi. Kako bi se ti rado njih dočepao“, unese mi se provokativno ali i zavodljivo u lice. „Haj‘mo plesati , eno i njih dvoje se ne razdvajaju“ , pokaza glavom na Gorana i Agatu. Prišli smo ovom dvoma i zaplesasmo. Ona me čvrsto privuče i reče. „Sad gledaj u grudi koliko hoćeš, imaš šta i vidjeti. Osim toga karnevali su dani ludosti. Sve ili gotovo sve je dozvoljeno, zato i postoje“. Polako smo se okretali u ritmu muzike. Oko nas se gurala masa parova tako da smo se htjeli , ne htjeli morali stisnuti jedno uz drugo. Naslonila mi je glavu na rame i osjetih joj vlažan jezik na mom vratu. Spazih Gorana pored mene kako mi namiguje i hrabri pogledom. Počeh i ja da je sve više stišćem uza se. Otplesasmo jedan ples kad nam pridje djevojka , maskirana kao časna sestra, šapnu njoj nešto na uho. U momentu se odvojila od mene i krenu prema šanku. Njen muž je pao sa barske stolice i onako trešten pijan zurio u ljude iznad njega, nesvjestan situacije, niti onoga što ga je snašlo. Pomogoše mu da stane na noge. Dvojica su ga uzeli ispod pazuha, Suzan ljutita ih je pratila. Otišla je za njima, a da se nije ni okrenula da se sa nekim pozdravi. Ostah tako sam, ispušio ga, što naši ljudi kažu. Doduše, ne svojom krivicom. Goran i Agata, kad me spaziše samog, prestadoše plesati i pridružiše se meni. Nismo ni pokušali komentarisati slučaj sa Suzaninim mužem. Agata je zažarenim pogledom punim ljubavi gledala u Gorana. Rumenog lica , suženih zjenica, nije skidala pogled sa njega. Ni dva metra od njih sad sam, bez druga, sagovornika je čumio njen muž. Nije ga nijednom pogledala, a kamo li šta sa njim progovorila. Nisam htio da im kvarim idilu i zamolih Gorana da mi da ključ od stana. „ I umoran sam i  pijan, dug dan sam imao iza sebe, a eto pomalo sam i razočaran ovim zadnjim razvojem dogadjaja. Vidio si i sam, riba pobježe sa noža“, rekoh rezignirano. Pun razumjevanja Goran me potapša po ramenu i reče da nije kraj svijeta. „Biće još prilika koliko hoćeš, pa tek smo počeli. Brate, koliko mi je drago što si ovdje, ne možeš vjerovati“, reče toplo Goran i zagrli me. Reče mi da ostavim vrata otvorena i da istjeram Otta ako je još u njegovom krevetu. Agata me nježno poljubi u obraz i ja žurno krenuh prema stanu. Napolju je padao snijeg i nije bilo toliko hladno, kao kad smo dolazili. Kad sam ušao u stan Otto je već bio otišao. Bilo je oko 2 sata po ponoći.

Mislim da sam, čim sam poljubio krevet zaspao. Previše dogadjaja stvarno za jedan dan. Pa još jutros sam bio u Tunisu a evo večeras, hiljadama kilometara daleko. Ne znam koliko dugo sam spavao, ma učinilo mi se kao da je minuta prošla, kad kao kroza san čujem zvono na vratima. I ta zvonjava gotovo ne prestaje. Ustah nevoljno, nije valjda da sam nehatom zaključao ulazna vrata. Onako bunovan, otključah vrata. Pred vratima je stajao čovjek obučen u robijaško odjelo. Oh ne, za ime Boga, bio je to Agatin muž. On ništa ni ne reče nego me odgurnu sa vrata i već je uletio u Goranovu sobu. Čuh prvo vrisku, a zatim udarce. Vratih se u svoju sobu a udarci nikako ne prestaju. Ne čujem više ni vrisku samo udarce koji su pljuštali. Trajalo je to možda više minuta. Onako bunovan, prestrašen skupih hrabrost i izadjoh iz svoje sebe, ako treba i da ih razdvojim, jer te udarce ne mogu više da slušam. U tom momentu, iz sobe kao metak izleti Agatin muž i zalupi ulazna vrata za sobom da se cijela kuća zatresla. Udjoh u sobu . Na jednoj strani kreveta je Agata polu gola, razderanog svilenog kombinezona. Na drugoj strani je, umotan preko glave ćebetom, ležao Goran i stenjao. Upitah ga tiho je li u redu. On bolno procjedi kroz zube: „Bojim se da mi je polomio najmanje jedno rebro. Ne mogu da dišem koliko me boli“.

Odoh do friždera i u zamzivaču ne nadjoh leda, već komad smrznutog mesa, pa mu dadoh da ga stavi tamo gdje ga boli.

Agata je u medjuvremenu ustala i došla u moju sobu. Sjela je na ivicu mog kreveta i tiho jecala. Pored mog prozora je bila ulična svjetiljka pa sam i bez unutarnjeg svjetla mogao da je posmatram. Raščupane kose, razderanog kombinezona, jedna dojka joj je ispala, a ona nije imala ni snage ni volje da se oblači. Samo je tupo gledala u pod i poput malog psića cvilila. Srce mi se steglo od te scene i njenog pogleda. Pomislih da nije skrenula s uma, ali se vidjelo da je još uvijek bila u šoku. Upitah je, mogu li joj šta pomoći. Mogu li išta za nju uraditi. U trenutku je malo kao došla sebi pa me upita kako je on ušao u stan, a onda shvati da je pitanje suvišno pa reče: „Ne, ne, oprosti. Sve sam ja kriva. Samo ja i niko više“, reče očajno. Onda opet poče da jeca, dok  joj se cijelo tjelo, a pogotovo ramena tresli u svom tom bolu. Upitah je, da li je boli negdje i je li je negdje povrijedio. Ona samo reče, da ne osjeća nikakvu tjelesnu bol, ali da je boli duša. Uh, brate, pomislih, da bar hoće svaniti, da se ova agonija već jednom završi. Kakva noć. Nisam ovo ničim zaslužio, pomislih.

Upitah, ponovo,najljubaznije što sam mogao Agatu, mogu li bilo šta za nju učiniti, ako ne, ja bih spavao. Ništa nije odgovorila, samo je i dalje tupo zurila u pod, čvrsto stežući glavu rukama. Poneki glasni jecaj. I tako cijelo vrijeme.

Još nije bilo svanulo, kad opet začuh zvono pred ulaznim vratima. Nisam više imao volje da ustajem. Nek otvara ko hoće i ako hoće. Medjutim, Agata me zamoli tihim glasom da vidim ko je, jer joj se učinilo da čuje dječije glasove. Kad stvarno, pred vratima su stajala njena djeca. Dječak od pet godina i djevojčica od osam godina. Šupak probudio djecu i doveo ih pred vrata a onda ih tu ostavio da zvone a on otišao. Pustim djecu unutra a oni onako plačni oboje sjedoše u njeno krilo. Sad je svo troje jecalo. Gospode, ima li kraja. Ustadoh da vidim kako je Goran. On nije spavao, previjao se od bolova. Ne znam više kako da mu pomognem. Samo je škrgutao zubima i ponavljao: „Jebaću mu majku, kunem se, jebaću mu majku“.

Vratih se u sobu. Agata me zamoli da joj donesem njenu odjeću. A šta je i imala od odjeće. Onaj kožni komplet domino dame koji je opisan na početku priče. Pogledah na sat, bilo je pola sedam ujutru. Svanjavalo je i snijeg je podobro napadao. Agata se polagano oblačila, praveći bolne grimase pri svakom pokretu. Djeca su se stiskala uz nju. Izašli su iz moje sobe. Zalupili su izlazna vrata za sobom. Vidio sam odozgo sa prozora kako ulaze u auto i kako konačno odlaze. Ostao sam sam u sobi i osjetih olakšanje. Već se gotovo razdanilo.  Prolazili su prvi automobili, a negdje su se čuli i glasovi.

Kažu da su karnevalski dani, dani ludosti i da je sve dozvoljeno. Poslije svega vidjenog, meni se činilo da to nije tako. Lijepo je počeo moj novi život, da bolje ne može biti.