Strast

 

Strast
Već mjesecima oštrim pero da ispričam jednu priču o nečemu što Meša Selimović zove ludost, a ja ne znam kako da to nazovem. Strast, ljubav, upornost, sport, porok, ko zna šta još. Ima tu osim lijepih riječi i onih drukčijih, ružnijih.
Za sebe samog sam uvijek mislio da sam humanista, što kažu, ne bih ni mrava zgazio. I zaista malo je živih stvorenja, koja su završila tragično u sukobu sa mnom. Pokoja dosadna muha, komarac koji noću zuji i ja ga čujem i znam da će mi se krvi napiti. I kada me natjera da ustanem iz kreveta u gluho doba noći, nađem ga i razlijepim na bijeli zid, tako da od njega ostane samo krvava fleka. Od moje krvi naravno. I moj zluradi, pobjednički osmijeh, što sam mu konačno dohako.
Ali nikako sebi da objasnim, kako sam se ja iz takvog jednog humaniste, pretvorio u okorjelog tamanitelja, koga, inače, svi od milja zovu ili Su ili Suki, ali samo u ovom slučaju, zovu, tako okrutnim imenom, Suad zvani “riblja smrt”. A počelo je to davno. Da li sam imao i sedam godina.
Moje odrastanje na Koranu je bilo neodvojivo od onog, iznad naselja Koran, nedovršenog hotela, od željezničke stanice Koran i voza Ćiro, ali i od Miljacke, tačnije, njenog jednog dijela toka, koga smo mi svi zvali Miš. I dan-danas, kad se sjetim Miša, u meni neka toplina, neko čudno, samo meni znano osjećanje. Uvijek sam se radovao kad prođem stanicu Koran, pređem makadamski put koji je vodio za “Garsonjere” i Famos i onda se provučem kroz bodljikavu žicu, koja je ograđivala poljoprivredno dobro Miš. Odatle si utabanim stazama, za pet minuta, kraj Miljacke. Naročito ljeti sam volio taj put. Nekada trava, zbog obilja vlage, zna nam biti i preko glave. Tu je bilo one trave, kiselice, koliko hoćeš, ali glavni cilj puta je bio Miljacka. Nama, Korančanima je Miljacka bila interesantna samo na onom njenom dijelu, od ispod “Garsonjera”, pa do mjesta gdje se kanalizacija sa Korana ulivala u Miljacku. To mjesto je bilo nešto malo ispod Fejzića kuće. Tu je strašno smrdjelo i niko se tu nije duže zadržavao. Jednom su raja iz Kolone i čaršije bili zagradili bent, malo ispod tog mjesta, gdje se ulivala kanalizacija sa Korana. Bent je za one prilike bio dug i voda preko glave, ali se mi sa Korana nismo nikad tu kupali, jer ko god se tu okupo, odmah bi se ošugo. Mi smo imali svoj bent. Bent smo obično zagrađivali početkom juna, kad počne raspust i bent je uvijek ili gotovo uvijek bio na istom mjestu. Miljacka je u jesen znala nadoći i odnijeti svo ono kamenje, kojim smo je znali pregraditi prethodne godine. Onda se moralo dugo skupljati kamenje i donositi na to isto mjesto. Naš bent je bio na onom mjestu gdje je Miljacka najviše krivudava. Ma koliko smo ga mi zagrađivali, voda nam nikad nije bila preko glave, osim na jednom mjestu. Iznad tog mjesta je rasla, neobično debela za tu vrstu drveta, vrba i mi smo je nekako uspjeli prerezati. Od grana vrbe smo u dnu benta ispleli nešto kao ogradu, to utvrdili kamenim blokovima i začepili glinom, tako da je bent prvi put bio urađen po “propisima”. Dobio je sada i širinu, a na mjestu gdje je bila vrba, ostao je panj, sa koga se moglo skakati na jedino mjesto gdje je voda bila preko glave. Glavni organizator za pravljenje bentova je uvijek bio Neban. Mi smo bili puno mlađa generacija od njega, ali smo od njega pažljivo učili i upijali sve ono što nam je prenosio o gradnji bentova. Nebanov stari je imao i malu stolarsku radionicu, pa smo jednom kod Nebana napravili splav, a potom i pravi čamac. Mnogo je generacija Korančana dolazilo da se kupa na taj naš bent. Mnogo ih se tu naučilo plivati. Među njima i ja. Na svim bentovima na opštini Pale, jedino su na naš bent dolazile i djevojčice da se kupaju. Od našeg benta pa sve do “Garsonjera” je Miljacka je pravila mnogo krivina i priroda, rastinje i čitav kraj, za mene kao “rođenog istraživača”, predstavljalo raj na zemaljskoj kugli. Nekako sam se najljepše osjećao kad udjem u tu “džunglu”.
Već kao klinac, sam kući donosio ulovljene punoglavce, držao ih u tegli dok ne bi pokrepali, a onda sam otkrio one male ribice, gage (kako smo ih zvali) koje su se prćakale uz samu obalu Miljacke. Njih je bilo malo teže uhvatiti nego punoglavce, pa kad bih to uspio, ponosno sam ih donosio kući, čepio kadu, punio je vodom, a potom puštao tu gage i pobjedonosno svima u kući pokazivao svoj ulov. Kad bi mojoj majci dosadio sa tim djetinjarijama, otčepila bi kadu i puštala gage u odvod. Potom bi meni, uplakanom objašnjavala, da ih je pustila svojoj majci, jer i gage imaju svoju majku koja ih voli. Tako bi me uspjela ubijediti. Kako sam rastao, tako sam sve manje lovio gage, a sve više krišom posmatrao djevojčice u njihovim bikinijma, koje su dolazile da se kupaju na naš bent. To se vrijeme opet poklapa sa vremenom Joletovog dolaska na Koran. I naravno, sve što smo znali o gradnji bentova, plivanju, skakanju, sve je to padalo u vodu njegovim dolaskom. On je došao na Pale iz gradića Viteza, a kroz Vitez je protjecala Lašva. I ma kako izgledala ta Lašva, ona je iz Joletove priče bila Jadransko more u poređenju sa našim potočićem. A on je za sve nas bio plivač. Mi svi nekako paski, pa ženski plivali, Jole međutim pravo muški, kraul ili kako je on to zvao. A tek skakanje sa vrbovog panja. Ma hajde. Prvi je počeo lastu, pa potom prelom, dok smo mi ono bombe skakali i tek poneki stidljivo na glavu. Kad se htio ono sa nama zajebavati, skakao je “hadžijski” prekrštenih nogu, a onda nas dotukao do kraja, kad bi skočio salto. Ma mi bismo satima poslije samo pred sebe gledali. Jedino mu je Tifa mogao donekle parirati, ali ni on ni blizu kao Jole. I ne samo to. Jole je danima hodao sa mnom, kao najboljim poznavaocem Miša, obalom krivudave Miljacke i samo sebi u bradu govorio: “Ma mora tu nešto biti”, a ja ništa nisam razumio taj njegov monolog. U jednom momentu mi reče: “Drži mi papuče, ma ondje mora nešto biti”, onda skoči u vodu onako u kratkim pantolonama i majicom na sebi. Voda mu je gotovo do bedara. Uvuče ruke u obalu isprepletenu žilama. “Aha, evo je, znao sam da je ima. Evo joj repa, uh Suki, koliki komad. Sad će njoj tata Jole pokazati, ko je on”. Uvukao je ruke duboko pod obalu. Voda mu gotovo do brade. U momentu pobjedonosno izvuče ruke, a u rukama mu povelika pastrmka, ona sa šarenim pjegama po stomaku. Ja dugo nisam mogao doći sebi od iznenađenja. Kad smo se vratili na bent, Tifa, Ruli, Neban ma niko, također, sebi da dođe. Kako je uhvatio? Na ruke, onako, bez štapa i udice. Ma nemoguće. Jole je samo šutio. Ovo je bio njegov dan.
Poslije tog dana, ništa više nije bilo kao što je prije bilo. Jole je postao broj jedan u raji. Svi su htjeli sa njim u ribolov, ali smo samo ja i Tifa imali tu privilegiju. “Kad napipate ribu, prvo je lagano milujte da se privikne na vaše ruke. Miluj je od repa prema glavi, ne obratno, jer će ti izmigoljiti. Kad joj dođeš do glave, tek onda je stisni”. Tako nas je učio. U međuvremenu je Jole napamet naučio svako mjesto na Mišu. “E ovdje mi je onaj kapitalac pobjegao. Ovdje se krije “Pirga”, govorio je uvjerljivo. Sve do ispod “Garsonjera”, za njega nije više imalo tajni. Mi smo uz njega polako učili. Međutim, ništa još nismo ulovili, ali je išlo nabolje. I ja sam već nekoliko puta dosad napipao ribu, pa joj i trbuh milovao, ali dok dođem do glave, negdje napravim nervozan pokret i riba je već izmigoljila. Tifa je brže učio od mene i već je imao par ulova iza sebe. Jednom priliko, taman mi krenuli da lovimo, ja zavučem ruke pod jednu žilu kad osjetim glatku kožu pod rukom. Rekoh Joletu da je imam, on mi priskoči u pomoć. “Pusti je meni, Suki, evo je i ja imam”. Izvuče, trijumfalno ruke iz vode, a u rukama mu zmija, vodenjača. Obojica smo kriknuli od straha, Jole jedva da je otrese, a Tifa se na obali valjao od smijeha. Sedam dana poslije tog događaja sa zmijom, i ja sam dočekao taj dan da uhvatim ribu na ruke. Ko je bio ko ja tih dana, među rajom. Ribu na ruke sam prestao loviti i nikad više nisam ni pokušao, kad sam umjesto ribe izvukao pacova, koji me je uzgred i ujeo za prst, gotovo do kosti. Bol je bio neopisiv, gotovo do srca, a prst mi je dugo krvario. Tifa i Jole su vremenom iskorijenili sve ribe u Mišu. Stari, iskusni ribari nama pričali da najviše ribe ima u krugu kasarne, iznad Famosa, pa se mi danima spremali za taj poduhvat. Ja ću ih samo pratiti, neću sa njima u vodu. Provukli se mi ispod žice i ušli u krug kasarne, sve se ono saginjući da nas stražari ne primijete. I samo što su njih dvojica ušli u vodu, čujem ih kako oduševljeni pričaju. “Suki, ba, ovdje vrvi od ribe”. Do onog željezničkog mosta, kod Šabanovića vile, ja sam u najlon kesi nosio preko 20 riba, toliko su ih uspjeli uhvatiti. I kad smo se tu htjeli izvući kroz žicu, Jole se predomisli i reče: “Ma moram se vratiti da onog kapitalca ufatim”, navodno mu je najveća riba pobjegla i nije se mogao pomiriti sa porazom. Hajd, vratimo se i mi za njim. Šta ćeš budali. Tifu također prošla volja za ribarenjem, a i ruke mu pomodrjele od hladne vode, tako da smo obojica gledali sa obale kako Jole ganja kapitalca. Nismo ni primijetili, a oko nas su već bila tri stražara. I tako nas zarobiše. Jole kad je spazio stražare uvuko se među vrbe i tako se sakrio. Nas doveli kod nekog brkatog zastavnika, koji se sve vrijeme derao na nas. Veli, zatvorit će nas u zatvor. Znamo li mi da nas je straža mogla pobiti. U tom njegovom monologu, stražari uvedoše i Joleta, koji je u rukama imao pastrmku koju ja toliko veliku nikad nisam na Miljacki vidio. Znači, ufatio je kapitalca. I sam brko, zastavnik, ostao je zapanjen, ne vjeruje svojim očima, ali ni ušima, da je Jole toliku ribu uhvatio golim rukama. A onda su nas i pustili, ali su ribu, naravno, oduzeli. Vojska se fino, taj dan počastila našim ulovom.
Prošle su godine od te epizode. Niko više nije lovio ribu na ruke na Miljacki. Paljansko je ribarsko društvo, neke budale, pustilo u Miljacku riblju mlađ, ali ne onu autohtonu, potočnu pastrmku, nego neku kalifornijsku pastrmku, koja ni izdaleka nije tako ukusna kao potočna. Riba se sad pecala štapom i raznim varalicama, ali kako je Famos, fabrika motora, sve više rasla, tako je i riba iz Miljacke sve više smrdjela na naftu. I niko je više nije ni lovio. Ja već gotovo zaboravio to moje ribarsko poglavlje u mom životu. Počeo se baviti drugim stvarima u životu. Najviše muzikom. I uz to druženje uz muziku upoznam Dušana Strašnog. Bio je malo starija generacija u mojoj gimnaziji, ali smo se zbližili kad smo počeli da obojica puštamo muziku u novootvorenom disku u Domovima izviđača, na Kalovitim brdima. Vremenom ćemo postati najbolji prijatelji i puno zajedničkih događaja iz tog perioda života nas veže. Često, kad bih se dosađivao i kad bih mu se pojadao da ne znam sta da radim od dosade, on bi mi citirao rečenicu iz “Tvrđave”: “Pecaj ribu, Suade Džanko”, aludirajući na Selimovićevog Ahmeta Šabu. Nisam znao za tu njegovu strast, niti je mene to, u tim ludim, zaljubljenim godinama privlačilo. A onda mi Dušan ispriča njegov životni credo i nešto kao anegdotu i pouku u jednom. Kaže: “Ako hoćeš da si sretan jedan dan u životu, napij se. Ako hoćeš da si sretan jednu godinu u životu, oženi se, a ako hoćeš da si sretan cijeli život, pecaj ribu.” I tako ti mene Dušan pozva da jednom zajedno odemo na pecanje. Ja samo da gledam i odlučim, je li to za mene. Kao, idemo na Kasindolsku rijeku, ponijet ćemo šator i tamo u kanjonu Kasindolske rijeke prespavati. Sjećam se da je bio 25. maj 1981, Dan Mladosti. Taj dan, znam da je na Stadionu JNA bilo finale Kupa Maršala Tita. Igrali Velež i moj Željo. Ja za tu priliku ponio i tranzistor. Naravno, kupio ja i konzervi paštete, mesnog nareska, ribe u konzervi. Ne vjerujem ja ribarima i njihovim ribarskim pričama. Kamion iz Šipa nas dovukao do Dvorišta, a mi onda kroz šumu, makadamskim putem, do sela Crne rijeke. Odatle se putem, pored šumskog gazdinstva spustismo u kanjon Kasindolske rijeke.

Nikad dok sam živ neću zaboraviti hljeb koji smo tu u pekari gazdinstva kupili. Vrući somun se još pušio i mi jednu štrucu smazasmo onako uz put. Za svaki slučaj smo kupili još dvije. Od gazdinstva smo možda još kilometar-dva pješačili. Planinska rječica je bila bistra, iako je izvirala ispod, još uvijek snijegom okovane Jahorine. Prizor, kao iz neke švicarske slikovnice. Rječica je prije kanjona mirno vijugala kroz šarenu livadu. Malo niže se nazirao kanjon. Siđosmo sa ceste i krenusmo pored obale rijeke. Naiđoh na bistri izvor potoka koji se ulivao u rijeku i zastadoh, zapanjen ljepotom prizora. Rekoh Dušanu, da ako ima najljepšeg mjesta da podignemo šator, onda je to ovo. Složi se sa mnom. Bilo je možda podne, kad smo završili sa šatorom. Krenusmo potom niz kanjon. Dušan je znao svaki vir, međutim bezuspješno je zabacivao udicu. Riba, ma ni da se javi. Ni sam ne vjerujući, pravdao mi se: “E ovdje sam prošli put ufatio pravi komad, e ovdje, vidiš, mi je spao komad od pola kile”. Rekoh mu: “Dušane, smanjuj ribu, napraviću pokolj”, aludirajući na onaj vic o tome, kako su se ribar i lovac nadlagivali. Dule je nalazio hiljadu razloga, što riba danas ne grize, te proljetna voda, još je zima, rano smo došli, predvečer će da grize i tako se vratismo do šatora. Skupili smo drva, naložili vatru. Sjedili tu, zezali se. Još jedan satak, pa će utakmica. Rekoh Duletu, nek on ide u ribu sam, ja ću slušati utakmicu na tranzistoru. Moj Željo je taj dan izgubio 3:2 u dramatičnoj utakmici. Već se smrkavalo i bivalo prohladno. Krenuh da još sakupim drva, očekujući svakog trenutka Duleta. Čujem ga kako krši drveće. “Je l’ bilo, u ribara mokre gaće”, progovorih u njegovom pravcu. Međutim , začuh mumljanje, a onda mi se noge odsjekoše. Na udaljenosti, ne većoj od deset metara, spazih medvjeda, koji kad me vidje, kršeći sve pred sobom, pobježe dolje niz kanjon. Ni pet minuta ne prođe, a iz istog pravca se pojavi Dušan i sav blijed i zbunjen mi reče: “E nećeš mi vjerovati, šta sam sad vidio.” “Da nisi medvjeda vidio”, rekoh. “Šta, i ti ga vidio. Uh…. šuti, dobro smo prošli, dobro je da nije mečka sa mladim, onda bi pravo najebali”, reče zabrinuto Dušan. Tu predvečer je u kanjonu upecao deset pastrmki koje sam ja na izvoru očistio, a onda ih redom nabijao na prut i tako ih peko. Uz to smo otvorili i one konzerve, uz svjež hljeb iz pekare i mlade potočne pastrmke sa žara, pa smo imali večeru koju ja nikada u svom životu nisam zaboravio. Dule je uz to ponio i čuturu punu rakije. Uz priču i rakiju, dugo smo tako sjedili kraj vatre. Događaj sa medvjedom smo već bili zaboravili. Ja sam se potom uvukao u toplu vreću za spavanje i zaspao snom pravednika. Tako je mene to ribarenje kupilo za sva vremena. Takav je bio početak, ali sam vremenom počeo i sam da pecam. Nabavio opremu, štapove, mašinice i sve što ide uz to. Uz Dušana sam upoznao sve rijeke i rječice iz našeg okruženja. Od Bistrice, Prače, Kaljine, Stupčanice do Rakitnice, pa i do većih rijeka, Neretve i Drine.

Davno su prošla ta romantična vremena iz moje mladosti, ali me ta strast nikad nije prošla. Čak i ovdje u Njemačkoj. Nekako mi dao Bog, pa mogu hodati po svjetu, po svjetskim morima, okenima. Pecao sam pirane u Amazoniji, pecao baramundi ribu u dalekoj Australiji, pecao u Južnoj Africi red snepper, pa na Borneu, Tajlandu, u Dubaiju, Andaluziji. Polako sam se praksirao, a onda redovno ponešto upecao. Puno tih događaja mojih pecačkih sam zaboravio, ali dvije priče nikad.
Elem, priča prva.
U malom njemačkom selu sam živio idilični život, dok je u mojoj domovini bjesnio rat. Jedan dan nam, meni i kumašinu, komšija Nijemac predloži da idemo sa njim pecati. Pošto smo i ja i kumašin bili strastveni ribolovci, oduševljeno smo pristali i jedva čekali dan da nas pozove. Ima on i štapove i opremu. Vozimo se autom i poslije pola sata vožnje stadosmo pred omanjim jezerom. Ribari opkolili jezero sa svih strana, nepregledno more od štapova raznih veličina. Prođosmo pored neke kućice na kojoj piše recepcion. Kontam, moramo kupiti dozvolu, kad ono jok. Kroz mali prozorčić nam punija gospođa dade svakom po jednu plastičnu kesu. Ljubazni Nijemci, kontam. Ništa mi još nije jasno. Nađosmo mjesto kraj jezera. Pedantni Nijemci napravili za svakog ribara betoniranu ploču, gdje možeš ili stajati ili sjediti, a da ti niko ne smeta, niti ti kome. Naš komšija Nijemac, kupio nam punu teglu glista. Ma lako je ovdje biti ribolovac, mislim u sebi, sve ti nadohvat ruke. Nabacih glistu na udicu i tek onda pogledah u vodu ispred sebe. A ono se sve crni od ribe. Čovječe, pa ovo je ribnjak. Pogledah u kumašina, a onda se kao po komandi počesmo smijati. Pa mi to pecamo ribu u ribnjaku. Ne mogu sebi da dođem od smijeha. Hajd rekoh, kad smo već došli, da nismo džaba došli. Da bar upecamo za ručka. Ma samo što zabacih štap odmah se upeca dobar komad. Počeh ih vaditi jednu za drugom. Upeco jedno desetak, za kratko vrijeme, kumašin isto tako. Pored mene neki Nijemac peca komade i odmah ih vraća u jezero. Svašta, rekoh. U sekundi mi sjevnu kadar iz filma Easy Rider, kad jedan luđak doveze u pustinju pun kedi pitomih zečeva, pušta ih iz auta na slobodu, a onda uzima snajper i počne ih strastveno ubijati. Brzo se ja zasitio “ovog” pecanja, kad me moj komšija upita, koliko ja riba mogu pojesti. Rekoh mu jednu, eventualno dvije. “Pa što će ti onda toliko riba”, upita komšija. Hajd šta ću, izvadim one iz kese, što su se još mrdale i ponovo ih vratim u vodu. Kumašin isto. Krenusmo kući i pošto moradosmo proći pored recepcije, punačka žena od svakog zatraži one kese što nam je dala ranije, izvaga ribu i traži od mene 18 DM da platim, za tri ribe koje sam imao u kesi. I tu je ovoj priči kraj, platih, kumašin i komšija isto. Poslije desetak dana sam onako iz znatiželje otišao u ribarnicu, kupio iste onake tri ribe, samo ove očišćene. Tri ribe su koštale 15 DM. Niko mi u Bosni ne vjeruje kad mu ispričam ovu priču.

Priča druga.

Bio na odmoru u Hurgadi, na Crvenom moru. Ponio ja naravno svu opremu za pecanje. Hotel u kom boravim, 5 zvjezdica, all inclusiv. Negdje pojeftino, preko interneta bukirali. Jesti i piti, ma svega. Pecam iz zadovoljstva. Ne mogu se ja na plaži izležavati po čitav dan. Ovako, malo mi adrenalin proradi, a i odmorim se od žene koja vazda nešto zanovijeta. Te vruće joj, te joj smeta puno gostiju, te joj vjetar nanio pijesak u oči. Uvijek mi na umu ona Dušanova, o sreći i ženidbi i uvijek se u sebi nasmijem, kad ga se sjetim. Nađoh mjesto na stjenama, idealno za pecanje. Ispod mene dva Arapa pecaju na obične štapove, nemaju ni mašinicu. Kao mamac im služi običan hljeb. Ja, po intuiciji, kupio hobotnicu kao mamac i isjeko je na komadiće. Prvo sam desetak minuta gledao Egipćane kako pecaju i šta pecaju. Hvataju neke male ribice, ne veće od deset centimetara. Kontam, sigurno nema većih. Arapi me radoznalo gledaju. Ja se raspremih i razvukoh štap. Ovaj put sam ponio dugački štap, preko 3 metra. Zabacih i samo što je mamac pao u vodu, osjetih udarac ribe. Prvo pa muško, rekoh i izvukoh ribu, kao list tanku, a okruglu i preko pola kile tešku. Arapi me sa zavišću gledaju, a onaj mlađi ponavlja: “Kebir Samak, kebir”. Kebir sam znao da znači nešto veliko, a samak znači, garant riba. Dadoh im ribu, a oni sebi ne mogu da dođu od čuda i samo ponavljaju: “Šukran, šukran”, što znači hvala. Drugu ribu sam uhvatio par minuta kasnije i kad sam je izvukao, Arapi u glas zavikaše i počeše da odmahuju rukama da ne diram ribu. Stariji Arap priđe i kliještima skide ribu sa udice. Skonto sam da je ova riba otrovna. Sledeća riba je bila ista kao i prva samo još veća, a Arapi ponovo uglas počeše zahvaljivati kad sam im je dao. Zapalio sam cigaretu da malo odmorim i spustio olovo tik iznad udice, da udica padne što niže. Tragao sam za još većom ribom.

Onako sa mojim skromnim arapskim sam više rukama nego jezikom “pričao” sa Arapima, kad nam priđoše dvojica, vidim turisti. Pričali su na njemačkom, ali mene pozdraviše na engleskom. Ja njih pozdravim na njemačkom, što ih iznenadi, ali i obradova. Malo smo se upoznali. Onaj jedan mi reče da su oni iz Green Peace, da su aktivisti. Hajd, meni drago, eto prvi put vidim nekog iz te organizacije. Raspitujem se o njihovom poslu. Došli, kažu, da vide dokle je ljudska ruka, te nafta iz brodova, koji prolaze kroz Suecki kanal, uspjela uništiti prekrasne korale, jedinstvene u svijetu i kojih kao takvih ima samo ovdje na Crvenom moru. Baš neki srdačni ljudi, pomislih. Mene pitaju šta radim sa tim Arapima. Rekoh da im pomažem u pecanju. Onaj mlađi Nijemac mi kaže, da su oni, tj. Nijemci, više puta u Egiptu i znaju da ljudi ovdje žive dosta bijedno. Reče još da je siguran da će ovi Arapi jesti kući samo ono što danas upecaju. I ne samo to, već i cijela njihova, nema sumnje, višečlana porodica očekuje njihov ulov. Drugi to potvrđuje i još dodaje da takvu bijedu još nigdje u svijetu nije vidio. Ovdje su ljudi više gladni nego siti. Mene pitaju, odakle sam ja i kad sam im rekao, sažaljivo klimaju glavom. Žao im, eto, što je rat u mojoj zemlji i nije im jasno kako se ljudi, koji su stoljećima živjeli zajedno, mogu tako brutalno ubijati. Čude se otkud ja tako dobro znam njemački, a ja im objasnih da živim u Njemačkoj i da sam oženjen Njemicom. Stvari su im bile jasne. U tom momentu ja vidjeh da mi se moj štap za pecanje opasno savio i odmah ga prihvatih. I Nijemci priskočiše. Vidjeh da se upecalo nešto krupno. Popustih malo silk, ne bi li ribu malo zamorio. I tako smo se varakali, ja i riba jedno pet minuta. Na kraju osjetih da je ona popustila i da nema više snage da se otima. Polako je izvukoh. Imala je oko dvije kile, a bila je prelijepa. Skoro duginih boja, ali je preovladavala plava boja u svim nijansama. Od tamnoplave, do tirkizne i potpuno svjetloplave. Bio sam očaran tom ljepotom i taman kad sam je htio skinuti sa udice i vratiti u more, vidjeh čežnjive poglede one dvojice Arapa. Sjetih se riječi ovih Nijemaca, da je ovo što danas ulove jedino što će Arapi danas jesti. Tu se predomislih i dadoh starijem Arapu ribu. On je zahvalno gledao u nebo i stalno ponavljao “Elhamdulillah, elhamdulillah”. Onaj stariji Nijemac me bijesno pogleda i reče: “Kako ti nije žao i kako te nije sramota, da loviš takvo nešto. Prava si štetočina za ovu sredinu”. Onaj drugi mu dodade. “Pa zar ti nije sad jasno da su oni sa Balkana svi isti i zašto se tako ubijaju među sobom”. Okrenuh se onom starijem, vjerovatno, sav zelen u licu, rekoh na našem jeziku što sam glasnije mogao: “Ma mrš u pičku materinu”. “Wie bitte?”, upita Nijemac zaprepašteno. A ja onda na njemačkom rekoh: “Ma odjebite više od mene, pederi. Vi da nekome morališete”. Izbezumljeni mojom provalom bijesa Nijemci su se, blijedi u licu, žurno izgubili iz mog vidokruga. Arapi su me gledali zahvalno, i kao da su znali šta sam Nijemcima rekao. A ja sam tada, kao malo kada u životu, bio ponosan na sebe.
Kao što sam ranije rekao, pecao sam ja po svijetu svakakvih riba. Kupovao sam najbolje štapove i najbolje one “Šekspir” mašinice. Od događaja u Egiptu, kad god uhvatim ribu, svejedno koja je, odmah je vraćam u vodu. Nikad se više ne pitam zašto to radim. Zašto uopšte pecam? Kakav je smisao svega? To je jednostavno strast i tu strast razumije samo onaj koji se time bavio. To je porok, kao kocka, kao droga koja čini ovisnim. Ima ribara koji ne jedu ribu. Ja nemam tih predrasuda. Volim ribu i često je jedem. Neke ljude dirne to kad vide, kako se riba pati na suhom i kako prolazi kroz agoniju umiranja. Ja, kako sam to u uvodu priče naveo, iako sam humanista, ne smatram to umiranje agonijom. I zbog toga me valjda i zovu Suki riblja smrt. I kad ne znam šta da radim od sebe, a to kako starim sve češće biva, uvijek se sjetim mog starog druga Dušana Strašnog Stanišića i njegovih rječi: “Pecaj ribu, Suade Džanko!!! I odmah mi bude lakše i odmah mi bude jasno šta mi je činiti sljedećih dana.